Početna Zanimljivosti Svjedočenje Hakije Avdića o strahotama i zločinu u Vlasenici 1992. godine

Svjedočenje Hakije Avdića o strahotama i zločinu u Vlasenici 1992. godine

0
PODIJELI

“Ja sam Hakija Alijević, iz Vlasenice. Ovo što ću vam reći, sve je živa istina i, ako i jednu lagao, neka me stigne kazna Božija. Stidio bih se svojih bijelih na glavi dobijenih u logoru, za jednu noć, k’o u onom ratu Sušićev Tale, sramio bih se svoje porodice, cijelog roda svoga. A ko ne bi volio da nije tako bilo, hajd kaži? Imam sve dokaze. Pimenično, sve one koji su me, i sve druge, mučili i iznuđivali da govorimo laži, da pokažemo prijatelje koje su tražili. Evo, reći ću vam sve od početka kako je bilo. Ne ponovilo se!

Bijaše oko ponoći, 2. jula 92. U selo Drum ušli su četnici, krvooki, bradati, pijani, razgoropađeni, i sve nas, i malo i veliko, na snu pohvatali, svezali nas žicom, špagom, tukli. One, koji su, ma i jednu rekli, naočigled svih nas, odmah su ubijeni. Nisu birali: starce, djecu, njih osmero, ukupno 27, ubili su i mrtve ostavili pred kućnim pragom. Ja sam, s ostalim, prošao tu prvu ‘prepreku’, ali sam dobio udaraca na stotine. Svezani, stigli smo do logora ‘Sušica’. Kažu da nas je tih dana u logoru bilo više od osam stotina. Ko zna, možda i više; jedni su ubijeni, druge dovodili.

Dva dana poslije, vidim: odvode žene, starce i djecu. Čujem, u Cersku. Njih odvode, a na nama bijes iskaljuju. Psuju Aliju u poprijeko, isto tako i premijera Harisa, reisa, džamiju… Šta god im na um padne. Sjećam se: Je*em ti vagon ‘šenice i na svakom zrnu milion Allaha! Ne znaju šta će s nama, ni šta će sa sobom, a tuku gdje i čime stignu. Najgori je bio Jenki. Tako su ga njegovi zvali, a on je ustvari, Dragan Nikolić, sin Spasoja. On je, uz ostalih četrdeset mučitelja, bio strah i trepet. Evo, vidi, imam ja spisak njih, četrdeset (trojica Majstorovića, Savo, Rade i Pero, sinovi Rajka, Duško i Simo Stupar, sinovi Jakova, Elvis i Aco Đurić, sinovi Pere, Boro Čede Vidović, Četo Vrzina, prosvjetnik radnik, pa Zoran Voje Obrenović, Marko Relje Matić, Nikola Pajsije Petrović i njegov sin Pajsije, Radenko Nastić…).

Ne znam šta bih ti govorio. Najviše bih volio da mi se sve to izbriše iz pamćenja. Ali, kako čovječe? Ni živ, ni mrtav. Prvo, za njega nisi čovjek, nisi biće, u njegovim rukama, sve tvoje njemu pripada… Dvaput mi je četnik stavljao cijev u usta. Traži da govorim, da pokažem prijatelje, poznanike, Muslimane… Gdje su, ko ima oružje? Vidim podalje, sin mi u stroju. I ja u stroju, mi smo neka druga grupa. Išaretom mu ‘govorim’ da ako vidi da će ga klati, nek’ skače s mosta. Krenuše. Obratim se jednom bradonji: ‘Gospodine srpski vojniče’, moraš tako, nema druge konja niz dlaku, ‘mogu l’ i ja? Ono mi je sin, u onoj grupi dolje?’ Mišljah razmjena, jer je na drugoj strani mosta bilo mnogo svijeta, svi vezani jedan za drugog. ‘Mooožeš, kako ne!’, drsko će četnik, pa će ovom do sebe: ‘I nek’ mu dlaka s glave ne usfali!’ Kasnije ću saznati šta mu to znači, skinite mu glavu. Idem ja prema mostu, vidim sin prošao kritičnu tačku, kad dođoh do tog mjesta gdje kolju, osjetih snažan udarac u potiljak, odjednom se načini nered, pužemo, gmižemo, samo da je doći do svojih…

Osvijestio sam se u autobusu. Pogledam u svih ruke na glavi, pogled prema dolje. Malo zraknem, vidim prolazimo kroz Tišću, pa Šekoviće, Caparde, Zvornik, Janju, Bijeljinu… stadosmo u Batkovićima. Logor. Sve isto. I gore. Mene smjestiše u neki prostor gdje leže bolesni, izgubljeni, oni kojima predviđaju skori kraj. Tri mjeseca ležao sam nepokretan. Dolazilo mi je da se ubijem. Nemam čime muke prekratiti. I sin je tu. Jedina radost. Pogladim ga po ruci, i to je sve. Tako je bilo do 9. decembra 92. A kako sam izašao iz logora, ne smijem vam reći. Nekada kasnije. Stigao sam do Živinica, do porodice. Sin je ostao u logoru, sve do 21. jula 93. Onaj sin, najmlađi, radio je u Holandiji, kad je čuo za naše strahote i belaje, krenuo je i došao u domovinu. Eno ga, diverzant u našoj armiji. Čujem da je najbolji, oko Tuzle je. Samo tako, rođeni moj!

Ovih dana navršava se 15 mjeseci otkako je Hakija Alijević u jednom njemačkom hajmu. U jednoj sobi, s jednim Hrvatom. Pomažu jedan drugom. Koliko i kako mogu.”

IZVOR: List “Oslobođenje”, 11. novembar 1995. godine