Počeci širenja islama na našim prostorima se vežu za izgradnju prvih tekija. U prvim godinama vladavine Osmanskog carstva u Hercegovini je izgrađeno nekoliko desetaka tekija o kojima danas posjedujemo tek oskudne podatke. Poznato je da su u Ljubinju postojale dvije tekije, u Nevesinju i Mostaru po tri, u Blagaju jedna itd. Prva tekija izgrađena u Hercegovini izgrađena je u Bileći 1386 godine. Iako ove indicije nisu naučno potvrđene, historijski događaji zabilježeni na tom području ne isključuju takvu mogućnost. Arhitektonski gledajući sve tekije su doživjele određene preinake i estetske dopune. Među najstarije sačuvane tekije na prostoru Bosne i Hercegovine ubrajaju se tekija na vrelu Bune u Blagaju i Hadži Sinanova tekija u Sarajevu. Međutim, i one su doživjele preinake u svakom pogledu. Današnja upotreba svedena je na sasvim mali postotak korištenja u osnovnoj namjeri, zikru i drugim derviškim obredima, za okupljanje i odgajanje derviša. Nažalost, one sve više poprimaju isključivo turistički karakter i kulturno – historijski.
Historijska građa za Blagajsku tekiju je veoma oskudna. Brojni radovi iz osmanskog perioda, pisani na perzijskom, turskom i arapskom jeziku su uništeni. Poznat je slučaj da su učenici Roznamedži Ibrahim pašine medrese tokom Prvog svjetskog rata ložili arhivu Šerijatskog suda u Mostaru. Razlog oskudnosti je i taj što su derviški redovi u BiH tokom perioda socijalističke Jugoslavije bili zabranjeni. Tokom osmanskog perioda su u Blagajskoj tekiji vođene visoke naučne rasprave, kako svjedoči Evlija Ćelebija u svom “Putopisu” 1664. godine, kada je prolazio kroz ove krajeve. To je ujedno prvi poznati spomen Blagajske tekije. Zabilježeno je da je tekiju redovno posjećivao jedan od naših najpoznatijih alima Mustafa Ejubović, zvani šejh Jujo. Međutim, danas nemamo podataka šta je on u tekiji tačno radio.
Cijeli prostor ambijenta vrela Bune kontinuirano je zaokupljao pažnju, od najstarijih vremena do danas, u svim segmentima života i u svim slojevima društva, od kraljeva do prosjaka, od učenjaka do vojnika, od pobožnih do siromaha, i sve ljudske rodove i sve starosne grupe ljudi. Najprikladniji opis toga odnosa simbolično je u stihovima izrazio Safvet beg Bašagić: “Nigdje bojama ljepšim nigdje vještim kistom priroda nije svoj na kršu slikala lik. Svaki je kamen tude narod okitio pričom tude je narodni duh sebi sagradio hram”. Samo podizanje tekije bilo je u uskoj vezi sa kultom vode, prisutnim kako u paganskim tako i u monoteističkim religijama. Numerologija i značenje brojeva osmanske arhitekture, jasno je vidljiva i na primjeru Blagajske tekije. Šest stepenica predstavlja islamske šarte, voda koja izvire ispod tekije simbolizira znanje itd.
Zbog nedostatka arheoloških istraživanja i manjka pisane građe, slabo su poznati vjerski sadržaji vrela Bune u srednjem vijeku. Izvori i voda pripadnicima Crkve bosanske su bili simbol fizičke i duhovne kontemplacije. Isti je slučaj i sa islamom, koji nalaže punu tjelesnu čistoću za koju je neophodna voda. Obzirom da je i pripadnicima Crkve bosanske voda bila jednako važna za tjelesnu purifikaciju, vjerovatno je na mjestu današnje tekije postojalo neko svetište Crkve bosanske, odnosno hiža. Ukoliko je postojala, onda je ona pripadala hercegu Stjepanu koji je cijelog života bio pripadnik Crkve bosanske. U povelji izdanoj 1454. godine on spominje tzv. kultne pećine – “Antrum” koje su se nalazile na izvoru Bune.
