Početna Zanimljivosti Trgovački život srednjovjekovne Bosne – zahvaljujući prirodnom bogatstvu trgovci su bili jedan...

Trgovački život srednjovjekovne Bosne – zahvaljujući prirodnom bogatstvu trgovci su bili jedan od najbogatijih slojeva društva

0
PODIJELI

Privreda srednjovjekovne Bosne bazirala se na trgovini i rudarstvu. Pomoću trgovine i robno – novčane privrede jačala je pozicija tadašnjih bosanskih vladara ali i položaj srednjovjekovne bosanske države koja će na takvim temeljima dodatno ojačati. Vremenom su i najbogatiji slojevi bosanskog društva bili iz reda trgovaca, dok je najznačajniji bosanski trgovački partner bio Dubrovnik. Dubrovčani su iz Bosne nabavljali najviše rudu, ali i žitarice kao i proizvode životinjskog porijekla (meso, sir i kožu). Gotovo svo meso i sir koje se nalazilo na trpezama Dubrovčana bilo je iz srednjovjekovne Bosne, što dovoljno svjedoči razini trgovine Bosne i Dubrovnika. Ipak, Dubrovnik je često opstruirao bosansku trgovinu. Poseban slučaj se desio 1320. godine kada je bosanski ban Stjepan II Kotromanić počeo kovati bosanski novac kao i osnivanje luke u Boki preko koje je Bosna nastojala samostalno da uvozi so, kojeg je do tada nabavljala u Dubrovniku. Da bi spriječili ovakav naum, Dubrovnik je slao svoju flotu koja je često ometala trgovačke brodove. Bez obzira na ovakve poduhvate bilo je daleko više svjetlijih primjera. Dubrovčani su u velikim količinama uvozili srebro i olovo, ali i ostale rude. Te rude su zatim plasirane u Veneciju i druge evropske centre.

Zauzimanjem Huma 1325. godine srednjovjekovna Bosna je proširila proizvodnju rude. Tada se intenzivira iskopavanje ruda a osnivaju se i tipična trgovačka središta u krajevima udaljenim od Dubrovnika – Foči, Goraždu, Prači i Visokom. Najznačajniji rudnik se nalazio u Srebrenici, koja je u to vrijeme bila središte bosanskog rudarstva. Značajna mjesta su bila i u Fojnici gdje se nalazio rudnik Ostružica i iz kojeg se izvozilo srebro. Kod Busovače se vadilo željezo. Jednako bitna rudna mjesta su bila Olovo i Kreševo. Zabilježeno je da su Dubrovčani 1391. godine iz Kraljevine Bosne uvezli 310 tona olova. Bakar se prodavao po cijeni od 15 dukata za jedan milijar (približno toni), dok je željezo koštalo 20,05 dukata po milijaru. Unca zlata imala je vrijednost od približno 6,5 dukata.


Trgovina se odvijala kopnenim i vodenim putem. U srednjem vijeku je bio posebno značajan sliv rijeke Neretve koja je u to vrijeme bila povoljna za plovidbu. Dolaskom Osmanskog carstva rijeka je zasušena pijeskom i sprudovima, pa je njezina uloga trgovačke komunikacije oslabila. Ipak, trgovina se uglavnom odivjala kopnenim putem, tj. konjima. Danas su nam poznata dva puta kojim se prevozila roba iz srednjovjekovne Bosne. Prvi je bio “via Drine”, koji je polazio od Dubrovnika, preko Trebinja, Bileće, Gacka, Čemernog, Tjentišta, Foče, uz Ćehotinu, preko Pljevlja do Lima. Ova dionica se često nazivala “via Coze”, zbog velikog značaja Foče. Druga ruta je išla preko Neretve koja je bila glavna veza sa morem. Od Dubrovnika se putovalo morem ili kopnom, preko Stona do ušća Neretve. Tu su se iz Drijeva ili Nekranja tovarili karavani koji su lijevom obalom Neretve putovali do Bišća pod Blagajem, pa preko Porima, Vrapča, Konjica i Ivan planine, do Visokog i Sutjeske i, na kraju, do Olova. Ovaj je put nazivan “via Narente”.

Pored ruda stanovnici srednjovjekovne Bosne su imali živu trgovinu i sa drugim dobrima. Prije svega se to odnosi na stočarstvo kojim su se bavili Vlasi i vlastela. Ovan je tako koštao pola dukata. Ako bismo ovaj iznos pretvorili u današnju valutu onda je ovan koštao najviše 120 KM. Danas nam je poznato nekoliko interesantnih slučajeva trgovine u srednjovjekovnoj Bosni. Jedan trgovac iz Jajca, tražeći priliku da dobro proda grla, zaputio se u Split sa jedanaest volova. Tamnošnji knez zabranio mu je prodaju jer su volovi bili u jadnom stanju. Naposljetku je meso bačeno u more. Zabilježen je i slučaj Stjepana Konjevića iz Jajca, koji je kupio 21 vola za 42 dukata. Poslije je prodavao meso na komad, a umjesto zarade, imao je gubitak od 7 dukata i 68 solida. Najveći potrošaći i prerađivaći goveđe i kozije kože su bili gradovi, koja je izvožena najviše u Dubrovnik, dalmatinske gradove i u Italiju. Spomenuti Stjepan Konjević je imao više sreće u trgovini kožom, tako da je prodao 92 kože za 74 dukata u Senju, zaradivši pri tome 11 dukata i 20 solida. Trgovalo se i tovarnom robom, naročito konjima i magarcima. Cijene konja su se kretale od 2 do 17 dukata, dok su cijene magaraca bile između pola i 4 dukata. Konji su naročito bili cijenjeni kod bosanske vlastele i vladara. Poznat je slučaj da je Sandalj Hranić imao svog najdražeg konja, dok je Venecija jednom prilikom kralju Stjepanu Tomaša poklonila dva konja koji su plaćeni 110 dukata. Bošnjani su mnogo novca zarađivali i od prodaje sira, koji je tada bio najcjenjenija prehrambena roba, iako su dalmatinski liječnici tvrdili kako “pored sira, otrov ti ne treba”. Njegova cijena je često bila izjednačena sa cijenom meda.

Bosna je tokom srednjeg vijeka bila poznata i po kvalitetnom krznu. Tako je poznat slučaj papskog delegata Tebalda koji je 1180. godine tražio od bana Kulina da mu u znak poštovanja pošalje kunine kože. Gotovo svaka radionica u Dalmaciji je kao radnika imala Bošnjanina koji je radio na izradi krznenih ogrtača i raznih vrsta odjeće. Navodi se da su Neretva i Cetina bile poput “farmi za uzgoj dabrova” od kojih se pravila odjeća. Samo je u junu 1481. godine iz Neretve preko Splita u Veneciju otišlo 3 815 komada dabrovog krzna. Izvozile su se čak i ptice grabljivice, kojim se plemstvo služilo u lovu.

Komentari