Početna Zanimljivosti Tri ratna druga, simbola odbrane Sarajeva: Salčin, Šehović i Zajko – paradigma...

Tri ratna druga, simbola odbrane Sarajeva: Salčin, Šehović i Zajko – paradigma oslobodilačkih akcija

0
PODIJELI

Među herojima odbrane Sarajeva posebno mjesto pripada trojici komandanata: Ramizu Salčinu, Safetu Zajki i Enveru Šehoviću. Salčin i Zajko su imali slične predratne i ratne sudbine. Životna priča Envera Šehovića do početka agresije sasvim se razlikuje od njihovih. Međutim, od aprila 1992. godine oni, zapravo, postaju ratni drugovi koji junaštvom stiču ugled, a potom i ratnu slavu. Sve trojica su rođeni na selu. Salčin 1954. godine kod Gacka, Zajko 1959. godine kod Rudog, a Šehović 1967. godine kod Foče. Zajko i Salčin su prije rata radili kao VKV majstori – Zajko u “Zraku”, a Salčin u “Unioninvestu”. Zajko je bio metalostrugar, Salčin moler. Zajko je bio rezervni kapetan JNA, dok Salčin nije imao nikakvog vojnog obrazovanja. Šehović je jedini od njih bio školovani oficir i to pješadinac. Sve do aprila 1992. godine on je službovao u kasarni “Maršal Tito” u Sarajevu.

Kada je JNA napala Sarajevo, njih trojica su se istakli hrabrošću i vještinom komandovanja. Uporedo su postali harizmatične ličnosti, znajući da motivišu ljude, da ih pokrenu u najžešće bitke. Njihovi ranjeni borci i komandanti, bježali su iz bolnica da bi učestvovali u bitkama.

Salčin je slavu stekao braneći Mojmilo, oslobađajući vodovod na ovom brdu i oslobađanjem kasarne “Viktor Bubanj”. Nažalost, poginuo je rano – 22. avgusta 1992. godine, kao borac sa puškom u ruci od snajpera. Zajko i Šehović ratnu slavu će steći na brdu Žuč. Osnivanjem sarajevskih brigada, početkom jula 1992. godine, Zajko je postavljen za komandanta 15., koja će kasnije promijeniti naziv u Drugu motorizovanu brigadu, a Šehović 13., odnosno Prve slavne. Igrom slučaja, dobili su isti pravac – Žuč, a i komande su im bile veoma blizu. Njihovi borci istači će se u bitkama za tvrđave Žuči: Orlić, Smiljeviće, Vis, kotu 850, Golo brdo, Mijatovića stranu itd. Poginuli su na prvoj liniji, baš kao i Salčin. Zajku je pogodio snajperista, 17. jula 1993. godine, a 40 dana kasnije tokom Bitke za Žuč poginuo je i Šehović, 27. jula.

Oni nisu obični ljudi (a jesu i to), oni su neustrašivi i veličanstveni borci, patriote. Oni su, kada je to najteže bilo Sarajevu i Bosni i Hercegovini, oslobađali korak po korak Žuč za koju je agresor dobro znao šta znači za njegovo dalje osvajanje. Činili su to kada je agresor bio najjači, kada je za mnoge bio nepobjediv, kada se mislilo da će uništiti sve što hoda i diše po Žuči i šire. Oni su to činili kada je to bilo izuzetno opasno za njih same (a za njih ništa nije opasno), kada su u opasnosti njihovi borci te svi građani grada. Za građane Sarajeva, naročito stanovnike neposredno pored Žuči, sve je bilo u znaku nestajanja, ubijanja i panike. Mogli ste se zavući i u mišiju rupu pa da vas pronađu granate većeg kalibra. Nevjerovatno je to bilo, ali je tako. Ne mali broj dobronamjernih Bosanaca znao je kazati: Šta rade, zaboga, Safet i Enver, zašto ih diraju, poubijaće nas sve redom.” Stajalo je i to. Međutim, neprijatelji su to i činili dirali ih vi ili ne dirali, a pogotovo su se znali junačiti kada im ne pružate nikakav otpor. Kada su mislili da su postigli cilj rušenjem i ubijanjem, te psihološkim posljedicama rušenja i ubijanja. Zato je bilo teško na samom početku formiranja Armije Republike Bosne i Hercegovine smoći snage i udariti na Žuč ofanzivno. Trebalo je živjeti u tom vremenu i preživljavati nevolje sa kojima su se borci i starješine susretali. Podsjetimo na teškoće vezane za logističku podršku, na paničnu atmosferu skoro izluđenih, na ad hok organiziranost, na brzinu shvatanja u odsudnom trenutku. Međutim, da dalekovidnosti, hrabrosti, odanosti, dostojanstva, stabilnosti, strpljenja, upornosti, inicijativnosti, dosljednosti komandanta heroja nije bilo, bilo bi nam još teže. Možda bi poginulih ili ranjenih bilo više nego što ih je na kraju rata bilo. Možda bi svi poginuli. Prostrana Žuč ne bi bila naša slobodna teritorija.

Dok su Zajko i Šehović planirali i izvodili akcije, uporedo su dokazivali kako se može sarađivati, kako se ostvaruje sadejstvo, kako se ratuje u novim uslovima i kolektivno brani zemlja. Sjetite se staloženosti, taktičnosti i dosljednosti kod komandovanja Safeta Zajke. On je znao da zadrži krv u žilama, da dozira i usmjeri nervne impulse borca koji treba da uništi neprijateljski tenk. On je znao da drži i usmjerava pojedinačnu i kolektivnu energiju u jedinici i da ide naprijed. On je znao biti isti među jednakim, ali je znao biti i komandant. Sjetite se oslobađanja Golog brda i drugih značajnih kota Žuči kada je razgoneći srpske vojnike povikao uzbuđeno i ponosno: “Narode, odavde vas više nikada neće ubijati četnici”. Tako je i bilo. Rekao je Zajko još mnogo toga mudrog i vrijednog da se treba pamtiti.

Safet, Enver i Ramiz nisu među živima, ali će oni mnogo duže živjeti od onih koji su živi i kojima su omogućili da prežive. Njihovi brojni borci, također, nisu među živima. I to se zna. Nisu ni mogli biti živi ako je trebalo osloboditi ono što je oslobođeno. Ali, naša sjećanja na ove heroje ne smiju gubiti tragove… Sa njima je počelo oslobađanje naše zemlje i sa njima se oslobađanje žavršava. Oni su dio oslobodilačkog kontinuiteta i onoga koji će se ostvariti. Oni su, uz druge, najistaknutije heroje, paradigme slobodne BiH. Oni žive i po tome što su njihovi borci, zajedno sa drugim jedinicama, oslobađali nove kilometre države i rasjerivali neprijatelje po Nišićima, Bjelašnici, Treskavici. Borci 2. viteške i 1. slavne su bili učesnici svih akcija na Treskavici, oslobađali su nove prostore i zarobljavali dragocjeno oružje i oruđe.

IZVOR: List “Oslobođenje” 24. XI 1994.; Šefko Hodžić, “Bosanski ratnici”