Početna Zanimljivosti Upadi crnogorskih razbojničkih komitskih bandi na prostor Hercegovine – zaboravljeno nedjelo nad...

Upadi crnogorskih razbojničkih komitskih bandi na prostor Hercegovine – zaboravljeno nedjelo nad muslimanima

0
PODIJELI

Poljoprivredna zaostalost u koju je zapala Bosna i Hercegovina nakon Prvog svjetskog rata zahtijevala je brzu akciju novih institucija monarhističke Jugoslavije. Donesen je niz akata i uredbi u cilju rješavanja agrarne reforme. Za BiH posebno su bile značajne: Uredba o postupanju sa beglučkim zemljama u BiH i Uredba o finansijskoj likvidaciji agrarnih odnosa u BiH. Za sprovođenje ovih uredbi određena je Agrarna direkcija u Sarajevu osnovana 20. jula 1920. godine. Njezin glavni zadatak je bio da utvrdi odštete i količinu novca koji treba biti isplaćen zemljoposjednicima koji su u toku reforme ostalih bez kmetskih posjeda. Tokom devet godina, koliko je direkcija djelovala, uočen je niz problema koji se manifestovao kroz nedostatak kvalifikovanog i poštenog kadra, jer su vlasnici često davali mito osobama koje su bile zadužene da sprovode isplatu. Jedan od problema pri rješavanju agrarne reforme bilo je i prisustvo ostataka “feudalnih odnosa”, koje je prvo trebalo likvidirati. Kada je u pitanju BiH aktuelna vlast je smatrala da su “agrarni odnosi u ovoj pokrajini još uvijek u znaku baštinjenja kmetskih odnosa i drugog različitog izrabljivanja sitnog seljaštva”. Iako su zaostali feudalni odnosi bili prisutni, ovakav izvještaj je bio prenapuhan jer su agrarni odnosi još tokom XIX stoljeća bili relativizirani, a seljaci su imali pravo na osnovnu slobodu volje i dogovor sa vlasnikom koju zemlju da preuzmu u zakup. Stvarni razlog agrarne reforme u BiH nije bila likvidacija “feudalnih zaostataka”, nego i prekomponiranje vlasničkih odnosa na štetu većinskih muslimanskih zemljoposjednika.

Novonastale prilike u formiranom Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca srpski seljaci su iskoristili da sprovedu niz nasilnih akcija kako bi agrarno pitanje riješili u svoju korist. Tada se sa agrarnim pitanjem počelo ispreplitat i nacionalno, odnosno vjersko pitanje, pa je agrarna reforma poprimila antimuslimansko raspoloženje. U tom ataku posebno su bila aktivna brojna četnička udruženja, u prvom redu Udruženje srpskih četnika “Petar Mrkonjić” koje je zastupalo tezu da je “Kraljevina SHS stvorena samo za Srbe”, te da “Srbi raspolažu životima i imanjima vašim, a vi nemate ništa osim svoje slobodne volje da ostanete u ovoj zemlji i da se pokoravate, ili da se iselite iz okvira naših državnih granica, jer mi hoćemo da carujemo, mi hoćemo da vladamo, mi hoćemo da raspolažemo i telom i dušom i imanjem vašim jer mi pružamo garanciju, mi smo temelj ove velike naše Otadžbine”. Bez obzira što je kralj obećao da će zemlja biti pravedno podijeljena, sa poštenom naknadom, cijela agrarna reforma se pretvorila u žestoku represaliju protiv muslimanskih zemljoposjednika. Srpski seljaci su često upadali u posjede muslimana – zemljoposjednika te pljačkali i prisvajali njihova imanja. Ovakve metode izazvale su gnjev čak i kod srpske elite koja je u listu “Samouprava” za ova nedjela navela: “(…) Braća Muslimani u Bosni i Hercegovini imaju dosta razloga da se potuže na svoju sudbinu”.

Kako se teror prema muslimanima povećavao tako je jačao i pritisak javnosti. Zbog toga Agrarna direkcija formira timove čiji je zadatak bio da sagledaju i utvrde stvarno stanje na terenu. Tom prilikom u Izvještaju čelnog čovjeka ovog sektora, Milana Roknića stoji: “(…) U Kotaru Bosanski Petrovac predao je Muhamedbeg Bukovača (uvidom u druge dokumente saznao sam da je prezime ovoga bega Kulenović, a da mu je Bukovača samo nadimak prema selu u kojem se nalazio njegov begluk op. A. V.) 122 tužbe za naplatu haka od svojih kmetova (…) baš taj Bukovača silno je nastradao pošto nije dobio baš ništa od svojih kmetova, nego su ga još u njegovom selu sasvim opljačkali, ne samo žito, nego i cijelo pokućstvo, pa su ga još nakon pljačke zapalili i izgorjelo je sve što je imao (…)”.

Velikih problema u sprovođenju reforme bilo je i na prostoru Hercegovine, tačnije u istočnim i jugoistočnim dijelovima ove pokrajine, posebno uz granicu sa Crnom Gorom. Upadi crnogorskih komita i pljačkaških bandi u područje Gatačkog, Bilećkog, Trebinjskog, Mostarskog i drugih hercegovačkih srezova, motiviranih pljačkanjem i vjersko – nacionalnom mržnjom, ostavilo je negativne posljedice na muslimansko stanovništvo Hercegovine. O tome se u jednom Izvještaju o hajdučkim pokretima na području kotara Bileće i Gacka navodi sljedeće: “Sigurnosne prilike su u pograničnim krajevima s dana u dan to gore, te nema prilike, da bi se iste bez radikalnih mjera poboljšati mogle. Izgleda da je sa strane Crnogoraca odnosno njihovih komita bolje rečeno hajduka, plan da sva muslimanska sela unište i to ne samo da narod opljačkaju i neki dio istih poubijaju (…) Događaj 27. pr. mj. (prošlog mjesecaa, op. A. V.) nosi više karakter osvete za podnešene nepravde tokom rata, kao što se dočulo bez da se te vijesti potvrditi mogoše (…) Dalje se danomice šire vijesti, da Crnogorci sa silom na Trebinje napasti kane. Premda te vijesti nisu potvrđene nije isključeno, da bi do takvog pokušaja moglo doći, pošto se te vijesti u zadnje doba sve više i više šire. Narod osobito muslimani i inostranci nalaze se u velikoj bojazni i strahu”.

Crnogorski komiti su bili neregularna vojna formacija formirana 1916. godine sa ciljem oružane borbe za oslobođenje Crne Gore, koja je u to vrijeme bila pod austrougarskom okupacijom. Okončanjem Prvog svjetskog rata oni su nastavili svoju borbu, ali ovaj put protiv srpske okupacije Crne Gore. Prema policijskim izvještajima K SHS u crnogorskim planinama je djelovalo 1 796 komita podijeljenih u 5 srezova. Njihovo djelovanje na prostoru istočne Hercegovine bilo je više taktičke prirode jer su na ovom prostoru sklanjali uslijed terorističkih akcija na prostoru Crne Gore. Ipak, i ta “taktička” sklanjanja dovodila su do terora i pljačke nad muslimanima Hercegovine. U tim nedjelima naročito se istakla grupa komita pod komandom Maja Vukovića.

Zemaljska vlada za BiH je još 6. aprila 1919. godine uputila brzojav Komandi II armijske oblasti u Sarajevu, u kojoj izražava “najozbiljniju zabrinutost zbog zločinačkih i pljačkaških upada crnogorskih komita na područje Mostarskog kotara”. Također, iz Kotarskog ureda Gacko javljeno je da su poginula “tri Turčina, a da ih je pet lahko ranjeno, jer su “ispred taneta slučajno pobjegli”; iz kotara Stolac javljeno je da su svi muslimani iz sela Suzim pobjegli u selo Berkoviće; iz Bileće je došao brzojav o pljačkanju muslimana i ubistvu trojice; iz Ljubinja je javljeno da su napadi na muslimane izvršeni u džamiji u vrijeme jacije namaza i da je jedan ubijen, a dvojica teško ranjena. Naročito je teško stanje bilo u Gacku. U Izvještaju Okružnog vojnog zapovjedništva za kotar Gacko – postaja Šipovica, navode se imena 50 muslimanskih porodica koje su crnogorski komiti pod komandom Pere Dakića i Petra Milića opljačkali, pretukli i silovali.

Nakon što je sredinom avgusta 1925. godine mučki ubijeno pet muslimana iz sela Bahori kod Gacka, u Mostaru je održan javni miting na kojem je ministru unutrašnjih poslova K SHS Boži Maksimoviću upućena protestna nota u kojoj je stajalo “da se javni poredak i javna bezbjednost popravi u Gatačkom srezu, jer ni jedan Musliman nije više siguran tamo za svoj život i imetak”. Kada je poslanik u Pviremenom narodnom predstavništvu Hamid Svrzo upitao Svetozara Pribičevića da li je upoznat sa terorom na prostoru Hercegovine ovaj je odgovorio da “nema nikakve sumnje da se u BiH, u posljednje vrijeme dešavaju zločini. Ima ih po četrdeset (misli na zločince) u jednoj bandi, po deset, po sedam. Naročito ima takvih koji dolaze iz Crne Gore i ulaze u Hercegovinu i vrše zločinstva i razbojništva”. O ovim događajima je zagrebački list “Obzor” naveo da se “pokolji vrše bez ikakvog povoda”, da su nevine žrtve ubijane “samo zato jer su Muslimani”, te da “Muslimane po Hercegovini ubijaju iz vjerske i nacionalne mržnje koja traži osvetu”.

U ovim zločinačkim akcijama pored već spomenutog Vukovića, istakao se i Petar Roganović. Njih dvojica su formirali hajdučke družine i donijeni njen krivični zakonik. Vuković je po tom zakoniku imao naum likvidirati što više muslimana, a njegovi zločini su bili motivisani isključivo mržnjom i potrebom osvete kosovskih žrtava. Pored toga, sve aktivnosti uperene protiv muslimana praćene su sviješću da se na taj način dovršava borba protiv “Turaka”. O tome govori i član 155. spomenutog zakonika, gdje se između ostalog navodi da za “Turke nema druge kazne nego ubiti ili premlatiti”, te da je jedino rješenje za pravoslavno stanovništvo Hercegovine “potpuno istrijebiti Turke”.

Ovakvi događaji odrazili su se i na unutrašnjem ali i na vanjskom planu po novu državu. Zbog toga vlasti nastoje suzbiti teror nad muslimanima. Sredinom 1919. godine poduzeta je opsežna vojno – policijska akcija na prostoru Hercegovine, koja je imala za cilj potpuno blokirati hercegovačko – crnogorsku granicu i eliminisati razbojničke grupe u unutrašnjosti Crne Gore. Vojska je trebala blokirati granicu a policija sprovesti akciju u unutrašnjosti crnogorske teritorije. Za bolje sprovođenje akcije pristupilo se i formiranju prijekih sudova u onim mjestima gdje su vršeni zločini: Gacko, Bileća, Nevesinje, Trebinje i Stolac. Međutim, od ovih sudova nije bilo previše koristi, jer su se manje – više ponašali indolentno prema pritužbama muslimana.

Analizom historijskih izvora može se zaključiti da su pojedine komitske grupe agitovale povratak crnogorskog kralja Nikole, te da u tome imaju podršku Italije. Kao najvećeg protivnika činu povratka crnogorskog kralja, vidjeli su u “srpskom kralju” i srpskom seljaku. Zbog toga su komitske čete nerijetko napadale i srpske seljake na prostoru hercegovačkih srezovo. Tako su zabilježeni napadi na srpsko stanovništvo na prostoru Nevesinja, Gacka i Trebinja.