Početna Zanimljivosti Veliki požar u Sarajevu 1879. godine – događaj koji je Sarajevo uzdigao...

Veliki požar u Sarajevu 1879. godine – događaj koji je Sarajevo uzdigao na položaj urbanističkog centra

0
PODIJELI

Odlazak osmanske uprave odlukom Berlinskog kongresa od 1878. godine u Bosnu i Hercegovinu je došla dobro organizirana građansko – kapitalistička država. Za Austrougarsku BiH je bila od strateškog značaja, kako zbog prirodnih bogatstava tako i zbog specifičnog geografskog i vojno – strateškog položaja. Za novu upravu od iznimnog značaja je bila izgradnja infrastrukture, naročito u glavnom gradu Sarajevu. Ta briga za Sarajevo je sasvim opravdana jer je tu bilo sjedište nekoliko administrativno – upravnih institucija poput Zemaljske vlade, Vladinog povjerenika za zemaljski glavni grad, Orkužne oblasti Sarajevo, Kotarskog ureda Sarajevo, Gradskog vijeća i Gradskog poglavarstva, kao i pravosudnih organa poput Okružnog suda Sarajevo i Vrhovnog suda. Pored nabrojanih institucija u Sarajevu je bilo i sjedište 15. korpusa austrougarske vojske te raznih vojnih oblasti, poput Mjesne i Generalne komande. Također, u Sarajevu su djelovali i konzulati evropskih sila.


Tačno godinu dana nakon zauzimanja Sarajeva i deset mjeseci nakon paficikacije bivših osmanskih provincija BiH, te početka rada civilne vlasti, u predvečernjim satima 8. avgusta 1879. godine izbio je požar u Latinluku (dio grada koji je obuhvatao prostor od Gazi Husrev begova bezistana i Latinske ćurpije pa sve do današnje Štrosmajerove ulice). Obzirom da su građevine bile uglavnom od drvenog materijala, kao i nesreća jer je u vrelim ljetnim danima puhao topao vjetar, požar se lahko i brzo proširio i trajao sve do jutarnjih sati narednog dana. Prema različitim izvještajima te noći su izgorjele 304 kuće, 434 dućana te preko 130 drugih objekata u 36 sarajevskih ulica. Vatra je zahvatila prostor od Miljacke (između Carevog mosta i Ćumurije), preko ulice Kundurdžiluka, Malog i Velikog ćurčiluka, Sarača, prostor današnje Štrosmajerove ulice, Ferhadije, Ćemaluše (današnja ulica Mula Mustafe Bašeskije), značajan dio Baščaršije, prostor između Begove džamije i sefardske sinagoge, Varoši (dio grada oko Stare pravoslavne crkve), dijelove grada između ulica Logavina i Sagrdžije (ulice Ćemerlina i Hrgića) kao i dijelove grada oko ulica Ulomljenica i Potok. Također, u požaru je stradao i njemački konzulat, Tašlihan, Hanikah, sefardska sinagoga, katolička crkva i nekoliko džamija. Stradalo je i jedno putujuće pozorište, a prilikom gašenja požara život su izgubila tri vojnka, dok ih je nekoliko povrijeđeno. Među stanovnicima Sarajeva nije bilo poginulih, ali je 407 porodica osalo bez domova i dućana. Prema procjenama oko 10 000 Sarajlija je ostalo bez krova nad glavom, a posljedica je bila pojava velikog siromaštva. Požar je u narodu prozvan “Velika jangija”. Šteta koju je prouzrokovao požar procijenjena je na 20 miliona forinti, što je za tadašnji pojam bilo katastrofalno. Primjera radi budžet Zemaljske vlade BiH za 1880. godinu je iznosio nešto manje od 7 miliona forinti.

Nakon što je požar ugašen, nova vlast je sebi stavila primarni zadatak – izgradnju “jednog novog reprezentativnog zemaljskog glvnog grada”. Gradonačelnik Sarajeva Mustafa Fadil Pašić dopisom od 11. avgusta ističe kako je u dogovoru s Wilhelmom vojvodom od Württemberga, poglavarom Zemaljske vlade, donio zaključke za poduzimanje sljedećih mjera: 1) u procesu obnove i gradnje oštećenih i srušenih zgrada osigurati da se radi sa “solidnim gradivom”, obrati pažnja na “ukusnu gradnju” te da se uzmu u obzir “raširenje i pravilnost ulica”; 2) da se ispred “građanstva” (Gradskog zastupstva) formira jedan odbor u kojem će sudjelovati i viši oficiri te predstavnici višeg činovništva u Zemaljskoj vladi, kako bi pratili obnovu i rekonstukciju dijelova Sarajeva; 3) “a da ne bi ta stvar na odlaganju trpila” odmah se ispred Gradskog zastupstva imenuju članovi tog odbora: Stevo Mlinarić, Antonije Jeftanović, Esad ef. Uzunić, Hadži Mustafa Bakarević, Zeky ef. Rafailović, Javer ef. Baruch i Ante Grgić. Zemaljska je vlada dva dana kasnije dopisom postavila za gradskog mjernika Huršida Terezinskog i za gradskog gradioca Vjekoslava Flammbacha. Nakon što su podneseni izvještaji o broju stradalih i šteti, Finansijski odjel Zemaljske vlade odobrio je nabavku dodatnog žita, brašna i drva za stradalo stanovništvo. Zemaljska vlada ubrzo izdaje i proglas o zabrani bacanja gareži i smeća u Miljacku i na druga neodgovarajuća mjesta.

Veoma brzo je stanovnicima Sarajeva i Sarajevu počela stizati pomoć. Prvu pomoć je dala Zemaljska vlada u iznosu od 25 000 forinti, potom car i kralj Franjo Josip u iznosu od 10 000 forinti, carica i kraljica Elizabeta 2 000 forinti, Marija Ana od Savojske 2 000 forinti, nadvojvoda Karlo Albert 2 000 forinti, carević nadvojvode Rudolf 1 000 forinti, poglavar Zemaljske vlade vojvoda Würtenberg 1000 forinti, ministar vanjskih poslova te predsjedavajući Zajedničkog ministarskog vijeća Austrougarske grof Julius Andrassy 500 forinti, zajednički ministar finansija Austrougarske Leopold baron Hoffmann 500 forinti, Prva hrvatska štedionica 500 forinti. Hrvatski ban Mažuranić izdao je naredbu da se u Hrvatskoj i Slavoniji sakupljaju “milodari” za pomoć stradalim Sarajlijama. Narod je u BiH također pozvan na sakupljanje pomoći. Već par dana nakon požara stiže i skroman prilog za pomoć sakupljen na jednom malom koncenrtu održanom u bašti jedne sarajevske gostionice.

Prema pisanju Hamdije Kreševljakovića vatra se pojavila u kući Sime Sokolovića u Latinluku, u kojoj je bio nastanjen neki trgovac Schwartz. Nespretno baratavši sa špiritom, primakao se sa svojom svijećom buretu, zapalio se a zatim ubrzo zahvatio dvije ili tri kuće. Kod određenog broja Sarajlija se tada pojavila sumnja da je požar podmetnula vojska. Upravo zbog toga brojne vojne jedinice su tražile od Poglavarstva da im izda potvrdu da nisu krivi za izbijanje požara u Sarajevu. Međutim, ubrzo nakon što je komisija za građevinski red izašla na teren, ustanovili su se brojni slučajevi koje je trebalo ispraviti. Kao prirotet izgradnje i popravke su stavljene sarajevske pekare i dimnjaci, ali se pristupilo i regulisanju načina korištenja špirita i petrolejskog ulja. Za korištenje špirita i petrolejskog ulja bile su neophodne dozvole uz posebno navođenje količine koja će biti potrošena. Na sjednici Gradskog zastupstva od 25. avgusta i 1. septembra 1879. godine odlučeno je da niti jedan trgovac ne smije držati količinu veću od 10 litara špirita i dva sanduka petroleja. Zastupstvo je odlučilo da se veće količine petroleja i špirita čuvaju izvan grada – u hanu Fadil paše. Gradonačelnik je naredio da se što prije pregledaju i svi dimnjaci u gradu te da se utvrdi koji od njih su opasni po izbijanje požara. Poslije ovog požara postalo je jasno da Sarajevo treba ustrojiti efikasnu požarnu službu, poslije čega je Vojna komanda formirala vatrogasnu četu, a krajem 1879. formirano je i dobrovoljno vatrogasno društvo u kojem su morali sudjelovati svi sarajevski đunđeri – njih 120. Prvi vođa jedinice je bio inžinjer Huršid Terezinski. Zemaljska vlada početkom 1880. godine izdvaja 5 000 forinti za nabavku savremene vatrogasne opreme i protupožarne zaštite, a naredne godine izdaje se poseban Vatrogasni red za grad Sarajevo.

Obnova požarom razorenog grada posmatrala se kao savršena prilika da se Sarajevo urbanistički približi modernim gradovima Austrougarske monarhije, ali i prilika da se reorganizacija i unaprijeđenje grada pokažu kao jasan primjer “koliko je Austrougarska uradila za Sarajevo i da ona polaže pravo na BiH”. Zbog toga je pooštren način izdavanja građevinskih dozvola, a mnoge nisu ni izdavane sve dok se ne proglasi novi građevinski plan za Sarajevo. Građevinski odjel GP-a urgirao je Zemaljskoj vladi da što prije napravi zakon za zgrade i zemlju kako bi se užurbano pristupilo obnovi grada. Potenciralo se i pitanje regulacije rijeke Miljacke i opasnosti od poplava, koje su u prošlim vremenima bile veoma česte. Na takvu odluku utjecala je i velika poplava koja je zadesila Sarajevo u novembru 1880. godine. Novim planom obnove i organizacije Sarajevo je ušlo u eru urbanističkog razvoja, kojeg će velika poplava iz novembra 1880. godine dodatno ubrzati. Zemaljska i gradska uprava pristupile su izgradnji modernih zgrada iz svih sfera života: upravne, prosvjetne, naučne, privredne, komunalijske, trgovinske, sportske i kulturne. Među arhitektima koji su se istakli u izgradnji su: Josip Vrancaš, Karlo Parik, Aleksandar Witek, Ćiril Iveković, Franjo Blažek, Karlo Panek, Bartolomeo Knopfmacher i dr. Upravo su navedeni ljudi dali pečat novog, modernijeg, Sarajeva.

Komentari