Početna Zaboravljeni heroji Zaboravljeni heroji: Amir Ismić – gazija kojeg ranjavanje nije omelo da...

Zaboravljeni heroji: Amir Ismić – gazija kojeg ranjavanje nije omelo da postane Baton modernog vremena

0
PODIJELI

Amir Ismić je rođen 13. marta 1973. godine u Zenici, u naselju Blatuša, od majke Adile i oca Aziza, kao najstarije dijete, pored još dva brata i sestre. Četiri godine kasnije useljavaju u novoizgrađenu kuću u Donjem Klopču, čime napuštaju grad. Tu Amir odrasta, završava Osnovnu školu, a u slobodno vrijeme bavi se streljaštvom i boksom. U sredjoj školi javlja se ljubav za ragbi, radioamaterizam i folklor. Uz majku vjernicu, još od malih nogu postaje veoma privržen islamu, te uz nju upoznaje Kur'an i ljepote islama. Poslije završene srednje škole, upisuje Fakutet političkih nauka kojeg ne završava u roku iz razloga što je često pomagao ocu oku malterisanja i zavarivanja. Čekajući godinu dana na posao, Amir je imao ujednačen tempo života: cijeli dan je radio sa betonom i malterom, poslije čega bi odlazio na trening ragbija a potom i na folklor. Zapošljava se u rudniku ‘Stara jama’ kao kopač na širokom čelu, kako bi sazrio u životu i ozbiljnije pristupio fakultetu.

Zatezanjem političke situacije u bivšoj Jugoslaviji, Amir jedne noći sanja kako je u Bosni i Hercegovini počeo rat i da će u tom ratu biti teško ranjen – ostati invalid. I zbilja 1992. godine izbija krvav i dugotrajan rat. Prijatelj iz djetinjstva ga poziva sebi u Njemačku, ali on to odbija sa čvrstom željom i voljom da ostane braniti domovinu. Zbog radne dozvole, bio je oslobođen mobilizacije, ali se dobrovoljno prijavljuje i postaje diverzant sa samo devetnaest godina. Iz akcije u akciju, Amir praktično doživljava Kur'anski ajet: “U srca nevjernika Ja ću strah uliti!”. Ratuje na više frontova, a jednog ranog julskog jutra 1993. godine biva teško ranjen. O svom ranjavanju navodi: “Samo tup zvuk u ušima i više ništa ne čujem. Padam licem ka zemlji. Ubrzo se pridižem i pružam ruke da se šake sretnu. Nisu se srele! Lijevom rukom pipam desno rame i klizim niže do lakta. U sebi pomislim, nemam desne ruke! Krv šiklja. Rukom prelazim preko čela i mali prst upada u očnu duplju. Nemam desnog oka! To je značenje moga sna, kažem sebi. Ustajem! U glavi tražim orijentaciju. Okrećem se, i povlačim nazad u zaklon, do saborca koji mi je trebao čuvati odstupnicu. Kada me ugleda, ja sav u krvi, kod njega nastaje panika. Znam, strah ga je! Novi je vojnik i ovo nije prije vidio. Uhvatio sam ga za prsluk lijevom rukom, koja je također bila sa nekoliko gelera pogođena, i prodrmao, da ga smirim. Kažem mu, daj mi samo pravac, i krećemo se teško do naše linije. Tu padam iscrpljen, ali još pri svijesti”.

Borci ga prebacuju do bolnice u Zenici, gdje ga preuzima doktor Bruno Zamboni. Predviđano mu je da neće sačuvati vid. Hitno mu je urađeno nekoliko operacija a naređeno mu je i strogo mirovanje. Ipak, već nakon nekoliko dana izašao je na terasu bolničke sobe. “Nebo u svom plavetnilu puno rasutih zvijezda. Nikada prije nisam vidio ljepše nebo, niti su mi zvijezde bile tako sjajne. Ja vidim hvala Allahu!” Iako je izgubio desno oko, a lijevo teško povrijedio, ostao bez desne šake, nije gubio nadu. Svojim saborcima je rekao da mu donesu kasetofon i kasete sa Kur'anom, jer su mu ajeti koje je slušao, kako reče, pomogli da nadjača bol i zaliječi teške rane. Brzo se oporavlja i već poslije deset dana napušta bolnicu i prelazi u Stacionar na kraću rehabilitaciju, gdje odmah traži od komandanta da mu postavi novi zadatak. Prvo vrijeme je obučavao nove mlade diverzante, a zatim prelazi u Ratnu oficirsku školu, gdje sa generalom Kemom Karišikom predaje mladim oficirima iz oblasti inžinjerije.

U međuvremenu postaje i nosilac ratnog priznanja ‘Zlatni ljiljan’, naredbom od 27. novembra 1993. godine. Komentarišući dodjelu raznog priznanja navodi: “I ne smatram se ni po čemu zaslužnijim od 350 mojih saboraca. ‘Zlatni ljiljan’ je mogao dobiti bilo ko od njih. Kome god da je dodijeljen, ne bi se pogriješilo. Ali tješim se time, jer to gledam kao kolektivno odlikovanje, koje nosim u ime svih! Nikada se ni na trenutak nisam razočarao u tekovine odbrane naše domovine. Branili smo sve naše svetinje isto. I ljude, i džamije, i crkve, sve bosansko! Branili smo žene, djecu i starce. Posebno mi je drago da nikad i nigdje nisam uprljao ruke! Nisam osramotio svoje roditelje, svoju porodicu, svoju vjeru i svoju zemlju! Nisam iz rata donio nikada ništa tuđe, ni koliko čačkalicu.”

Početkom 1994. godine, kao gost saudijskog kralja Fahda, odlazi na hadždž, zajedno sa Alijom Izetbegovićem. Po dolasku, upoznaje suprugu Sabinu iz Gornje Zenice, sa kojom uskoro sklapa brak. Testirajući stanje invaliditeta polahko se priprema za fakultet, ali prvo završava kurseve arapskog i engleskog jezika, te kurs rada na računaru. Filozofski fakultet, Odsjek za arapski i perzijski jezik, upisuje 1996. godine. Uporedo upisuje i Fakultet političkih nauka, Odsjek odbrana i sigurnost i uspješno završava prvu godinu na oba fakulteta. Međutim, ostaje samo na Fakultetu političkih nauka. Na komisiji za prijem u profesionalnu vojnu službu u Vojsci Federacije BiH izbacuju ga zbog invalidnosti, u trenutku kada je bio oficir u činu kapetana. Na trećoj godini studija vraća se u preduzeće, Rudnik Stara jama, gdje mu nude mjesto čistača mokrog čvora i garderobe. Zbog nedostatka ruke Amir odbija i napušta Rudnik, te odlazi na biro, živeći od invalidnine, teško sastavljajući kraj sa krajem ali od fakuteta nije odustajao. Koristi biblioteku za slijepe i slabovidne u Sarajevu, plaća ljude da mu čitaju knjige i snimaju na diktafon, jer mu je vid uslijed upale umanjen, koristi lupu i sam sebi prekucava koncepte skripte velikim slovima. Živeći izrazito teško, često je sastavljao kraj sa krajem u nemogućnosti da sastavi novac za putnu kartu do Sarajeva kako bi otišao na ispit. U borbi protiv nemogućeg dobija poziv Fadila Smajića iz kluba sjedeće odbojke “Zenica 92” da postane član uprave kluba. Kako kaže, taj poziv ga je izvukao iz sivila jer mu je ponovo omogućeno da se aktivira i bavi sportom.

Supruga i on 1998. godine dobijaju kćerku Amilu. Četiri godine kasnije diplomira na fakultetu gdje stiče zvanje profesora odbrane i sigurnosti. Ipak, još uvijek je na birou i živi od invalidnine. Dvije godine kasnije, 2004. dobija i drugu kćerku Nudžejmu. Ubrzo postaje sekretar kantonalnog Saveza dobitnika najvećeg ratnog priznanja ‘Zlatni ljiljan’, koji 2005. godine zapošljava pripadnike ove kategorije u javnim preduzećima. Sa nekoliko dobitnika ovog priznanja dobija posao u BH Telekomu. Tim činom njegov život ide na bolje. Nastojeći biti uz svoje saborce, naročito one koji su u toku rata dali dio tijela za domovinu, 2008. godine osniva Biciklistički invalidni klub “Baton” i počinje sa prezentacijom projekta “Batonov drum” , koji podrazumijeva izradu biciklističkih staza od Zenice do Vranduka. Aktivno radi na prikupljanju članova a kasnije klub mijenja naziv u Klub paraolimpijskih sportova “Baton” te proširuje djelatnost na: stoni tenis, streljaštvo, plivanje, šah i kuglanje. Kćerke, Amila i Nudžejma slijedeći očeve stope također se aktiviraju u sportu, trenirajući karate. Zajedno imaju više od 250 medalja, od čega je 70 zlatnih. Amir nastavlja sa usavršavanjem i 16. juna 2014. godine dobija zvanje magistra historijskih nauka odbranom magistarske teze “Rušenje vjerskih objekata u centralnoj Bosni tokom 1992 – 1995.” Trenutno je u fazi odbrane i doktorske disertacije.