Početna Zaboravljeni heroji Zaboravljeni heroji: Hadžo Arslani Šok – od eminentnog diverzanta u ratu do...

Zaboravljeni heroji: Hadžo Arslani Šok – od eminentnog diverzanta u ratu do beskućnika u miru

0
PODIJELI

U decembru 1992. godine izvedena je akcija diverzantske čete 2. motorizovane brigade 1. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine na brdu Žuč a o kojoj se puno pisalo. U njoj se istakao diverzant Hadžo Arsani, poznatiji po nadimku Šok. Tekst objavljen u glasilu brigade “Biser”, naslovljen “Pet minuta dramatičnog okršaja”, govorio je o tome kako su diverzanti morali dopuzati do agresorskih rovova prije svanuća, a onda na juriš zauzeti dva uporišta na Visu. Obzirom da su neprijateljski vojnici posjedovali mitraljeze M-84, poznatije kao “sijači smrti”, diverzanti su po mraku morali dopuzati bliže rovovima kako srpski vojnici ne bi imali vremena da ih upotrijebe. Kada su diverzanti dopuzali do rovova, trebalo je ustati i potrčati. Neko je to prvi učinio i tada se podigao Hadžo Arslani i počeo bacati bombe u dva rova, nakon čega je utrčao u prvi rov. “Čim sam uletio u rov počeo sam pucati ne prestajući, a četnici su bježali na sve strane. Jedan od njih bacio je ‘sijač smrti’ te je i on pobjegao. U bijegu me jedan od četnika ranio, a meni je nestalo municije. Nisam smio stati, bacio sam automatsku pušku i uletio u drugi rov. Svi su bježali, ali me čekao jedan, pogolem. Malo sam mu bio iznad pasa. Puška mu se zakočila, pa nije mogao okinuti. Iako sam bio ranjen, bacio sam se na njega, pušku mu bacio iz ruku, ali me on uhvatio za vrat i počeo daviti uz zemljani zid rova. Pritiskao me sve više, a ja sam mu pokušavao razdvojiti ruke. Tada sam pomislio: On ili ja. Pustio sam mu ruke  i desnom šakom svom snagom, ni sam ne znam odakle mi, snažno ga udario u stomak da je on izgubio dah, pa se odvojio od mene. Ja sam mu priletio dok nije došao sebi i glavom udario u njegovu tako da sam osjetio da sam mu nos spljoštio, krv mu šiknula. Onako poluonesviješćenog gurnuo sam ga na vatru oko koje su se u noći grijali. On je pao i počeo ječati, a ja sam se vratio u prvi rov, pokupio ‘sijač smrti’ i izašao da vidim gdje su moji. Još nije bilo ni svanulo. Kao kroz maglu sam čuo: ‘Ne pucajte, to je Šok!’ Kada su mi vidjeli onako uspravnog ispred rovova sa ‘sijačem smrti’ u rukama, svi su bili šokirani. I moj komandir Pik bio je šokiran. Onako ranjen, krenuo sam do Štaba Brigade, da me tamo previju, a moji su otišli za četnicima”.

Nakon okončanja ratnih dejstava obolio je od postraumatskog sindroma, kojem se nije mogao oduprijeti. Izlaz je tražio u alkoholu a mnogi se i danas sjećaju kako se u jednoj kafani do ponoći “ubijao” od alkohola, a onda bi sam teturao ni sam ne znajući kuda. Slučajne prolaznike je pozdravljao imenima svojih diverzanata. Jednom prilikom, dok je dozivao svoje borce, neko mu je nešto opsovao poslije čega je izvadio ručnu bombu koja je pala ispred njega. Geleri ove bombe su mu rasporili glavu i tijelo, poslije čega je četiri dana i noći bio u komi, a ljekari su se borili za njegov život. Kada je već mogao ustati iz kreveta u hrvatskim novinama je vidio vijest u kojima je pisalo kako je ručnu bombu namjeravao baciti na vrata tadašnjeg predsjednika Federacije Karla Filipovića u Hrasnom. Ovo ga je ponovo bacilo u komu. Na izlasku mu je dijagnosticiran “postraumatski sindrom”, koji se razvio u pravcu neuračunljivosti.

Tri godine prije agresije došao je iz Kumanova u Sarajevo, odmah nakon smrti majke. Čim je počeo rat priključio se 2. motorizovanoj brigadi. Među borcima je ostao upamćen kao malehan, pavokosi i povučen borac koji nije mnogo govorio, ali se brzo spoznalo da se radi o okretnom i veoma snažnom borcu. Ono što bi neko okom, Šok bi skokom. A da može mnogo toga vidjelo se u prvim diverzantskim akcijama, poslije čega je i dobio nadimak Šok. Sve je uvijek šokirao, i prijatelje i neprijatelje. Hadžo Arslani zvani Šok je danas često vidljiv ispred ulaznih vrata Općine Novi grad, gdje otvara ulazna vrata onima koji izlaze i ulaze, nadajući se da će mu neko dati koju marku da preživi. Poslije rata je prošao kroz teška životna iskušenja te se našao na ulici, napušten gotovo od svih – bez posla, i jedino nadom u pomoć drugih ljudi. Spava u ratom devastiranim srpskim kućama na Žuči, koje nemaju ni vrata ni prozora, bez ikakvog namještaja. Vatru redovno loži na podu od čega su mu zidovi pocrnili. Kako navodi u posljednje vrijeme bježi od ljudi, naročito svojih saboraca koji ga žele podsjetiti kakav je on bio, jer ga je stid šta su oni sada a šta je on sada. Grije se najviše u tramvaju, do kasno u noć, a onda trkom u neku devastiranu kuću.

Komentari