Početna Zaboravljeni heroji Zaboravljeni heroji: Meho Bašić – borac koji je svojim zaslugama fascinirao Izeta...

Zaboravljeni heroji: Meho Bašić – borac koji je svojim zaslugama fascinirao Izeta Nanića

0
PODIJELI

Meho Bašić je rođen 1949. godine u Bužimu, u naselju Zaradostovo. Osnovnu školu je završio u Bužimu, a Srednju elektrotehničku u Bihaću. Do izbijanja rata radio je u Elektrodistribuciji Bužim. Iako je nastupao i za raniji bužimski fudbalski klub “Napredak”, bio je aktivan član OFK “Bratstvo” Bužim od njegovog osnivanja 1971. sve do 1992. godine. Njegovu odanost i povjerljivost još prvih dana rata primjetio je komandant 505. bužimske brigade Izet Nanić, koji ga je uzeo za svog bliskog saradnika. Koliko je Bašić bio odan komandantu govori podatak da su poginuli na istom lokalitetu u razmaku od samo nekoliko minuta. Prilikom obavljanja zadataka koristio je kodno ime “Lovac”. Lakše je ranjen 17. aprila 1995. godine na velikokladuškom ratištu. Poginuo je 5. avgusta 1995. godine na Ćorkovači, u rejonu Vijenca. Posthumno mu je dodijeljen “Zlatni ljiljan”, a unaprijeđen je u čin majora Armije Republike Bosne i Hercegovine. Iza njega su ostala djeca, sin Kemal i kćerka Arijana.

Jedan od njegovih najbližih saradnika Zijad Nanić tvrdi da je Bašić bio jedan od glavnih stratega u strukturi funkcionisanja brigade. Još prije rata bio je poznat kao jedan od najboljih lovaca bužimskog i šireg kraja. Bio je odličan poznavalac terena i imao sposobnost za “detalj”. Lovačko iskustvo će mu poslužiti da od prvih dana postane pripadnik elitne bužimske jedinice “Hamze”, jer su mu dvojica braće – Ismet i Fikret već bili u toj jedinici tako da je preko njih imao kontakt sa prvim vojnim formacijama. Dolaskom Izeta Nanića na čelo ŠTO Bužim, njih dvojica su se jednom slučajno negdje sreli, ali je njihov odnos odmah postao veoma blizak. Kao dobar poznavalac topografskih karata, komandant Nanić analizirao je kartu i pravio plan za neku aktivnost. Tu se uključio Meho i sugerirao komandantu na detalje s karte koji ne odgovaraju stvarnom stanju na terenu jer su se u međuvremenu prokopali neki šumski putevi koji su na karti odranije bili označeni kao kozije staze. Vidjevši da Meho dobro poznaje teren, odmah ga je prigrlio u komandu kao čovjeka koji može biti od pomoći za sve ono što će uslijediti. Tako je Meho imenovan za pomoćnika za obavještajne poslove, gdje je bio od velike pomoći komandantu Naniću.

Postoji cijeli niz zanimljivih situacija koje se vezuju za Mehu. O tome Zijad Nanić kazuje: “Sjećam se kad smo on i ja poslali neke grupe u izviđanje, pa je jedna grupa ‘zabasala’. I onda Meho kaže preko motorole Remzi Mulaliću: ‘Znaš gdje sam ja prije dvije godine ubio onog srndaća?! E tu dođite, tu ću vas čekati.’ Onda smo mi to poslije prepričavali. Njih dvojica znaju gdje je ubijen srndać, a ne zna cijela Srbija. Smijali smo se toj situaciji. Ali su oni ubrzo ‘izbasali’ kad im je on to rekao. Često je znao otići na Ćorkovaču u rano proljeće za sunčanog vremena, pa ga nema dugo. Kad je zgodno, izvidi nešto i tako. Pa onda dođe crn k’o Arap. Jednostavno je volio prirodu, u duhu istinskog lovca.” U Mehine sposobnosti više puta se uvjerio i Nermin Šabić, borac iz “Hamzi” koji svjedoči o njegovoj ulozi tokom Februarske ofanzive na Spahića Glavici kod Bihaća, kada je na jednostavan način objasnio borcima kako da se u svakom momentu orijentiraju i kako da se domognu sigurnog terena. Od svih susreta kaže da mu je najzanimljiviji onaj kada se Meho dovezao na zarobljenom tenku u akciji “Breza 94”. Tenk je dovezao u Bužim, a kasnije je nazvan Vitez i korišten je sve do kraja rata.

Njegove vizije odlaska u neprijateljske teritorije i do pet kilometara u dubinu bile su prava priprema akcija 505. brigade. O Mehinim sposobnostima svjedoči i Fikret Kauković, također pripadnik “Hamzi”, govoreći kako je Meho bio izuzetno fizički i streljački spreman. “Bio je u stanju pogoditi cigaretu sa petnaest metara iz pištolja”. Kauković se prisjeća i nekoliko situacija koje su mu najdublje ostale u sjećanju kada je u pitanju Meho Bašić. “Jedne prilike bili smo u izviđanju. Kad smo se osamili od ostatka grupe, naišla je lisica. U tom smo se momentu nalazili svega pedesetak metara od srpskih položaja. U jednom trenutku Meho je digao pušku na lisicu. Potom je zastao i pogledao na četničke položaje. Tad sam mu u očima vidio onu lovačku strast, koja se može vidjeti kod strastvenog pušača, ali situacija je bila takva da nije mogao pucati.” Fikret Kauković je s Mehom više puta prolazio iza neprijateljskih linija. Kad god je bila kakva akcija, kako kaže, on bi ga konstantno uzimao sa sobom. O tome priča: “Nas dvojica smo se uvijek izdvajali iz grupe i odlazili svojim putem. Prije osvajanja Ćorkovače, tri ili četiri puta prolazili smo kroz srpske linije. Nije to još bila uvezana linija, bilo je dosta šupljina koje smo mi vješto koristili. Njega su krasili izuzetna smirenost i snalažljivost. Bio je 100% siguran u sebe i u teren. Na jugu i jugoistoku poznavao je teren sve do Ivanjske. Početkom rata djelovao je tenk sa srpske linije od Santračeve Glave pa do Ćorkovače. U vidnim danima znao je ‘rasćuhati’ sve zemunice na okolnim položajima. I mi smo jedne prilike išli tamo iza Nikolićke, Latinovca i Ćorkovače, koje su u to vrijeme bile u srpskim rukama. Išli smo u izviđanje kako bismo uništili taj njihov tenk. Zatim smo dolazili pod Kedića Glavicu iza četničkih linija. Ja sam bio mlad i lud, a on je bi zreo. Imali smo zadatak izvidjeti, a to je često bilo teže nego sama borba. Sve su to bile pretpostavke za ‘Munju 93’ i neke druge akcije. A njegova uloga u ‘Munji’ najviše je došla do izražaja kada je u jednom trenutku zaškripalo po dubini, gdje su ‘Hamze’ i ‘Gazije’ bile zaglavile. ‘Hamze’ su ušle u dubinu, obavile dio posla, nisu uspjeli sve, a onda je uslijedilo izvlačenje koje nije išlo po planu. Komandant nije imao više koga poslati jer su već svi bili u stroju. Meho je kao obavještajac bio na liniji, a ja sam bio ranjen. Pogledao nas je, sugerirajući nam da od nas dvojice očekuje da obavimo taj zadatak. I krenuli smo Meho, ja i još neko iz komandantove pratnje. Kad smo pošli, ‘Munja’ je već bila poodmakla, jer je akcija počela ujutro u 6, a tad je već bilo oko 8 ili 9 sati. I riješili smo mi tu rupu na Kukuljici, ali je nismo uspjeli zauzeti. Ali ono što je bitno jeste da je Meho bio posljednja tačka prilikom izvlačenja naših boraca. Pomogao je u izvlačenju ‘Hamzi’ i ‘Gazija’, pogotovo ‘Gazija’, koje su bile otišle najdublje iza srpskih linija. Izišli smo oko 15 sati na našu teritoriju, na Ćorkovaču. Meho je bio spreman ostati posljednji. Sve vrijeme pratio je i koordinirao izvlačenje. Da u tom momentu nije bio takav čovjek tu, mnogo bi naših ljudi stradalo. U tom smislu, može se kazati da je Mehina uloga u ‘Munji’ bila doista velika”.

Remzija Mulalić, kolega Mehe još iz lovačkih dana, svjedoči da je on bio desna ruka komandanta Nanića. Iako je Nanić završio Vojnu akadamiju došao je u sredinu u kojoj nije poznavao puno ljudi, ali je Meho bio izuzetan poznavalac ljudi iz šire bužimske okoline. U Bužimu su ga poznavali kao kvalitetnog električara i kao takav često je pozivan na intervenciju. U takvoj atmosferi zavolio je i ljude sa kojima se često družio. Gdje god bi došao atmosfera bi bila odlična. Bilo da je riječ o lovu, ribolovu, turniru, uglavnom je uvijek bilo zanimljivo biti u njegovom društvu. Meho Bašić je kao pripadnik Državne bezbjednosti početkom rata još uvijek vjerovao u “bratstvo i jedinstvo”. Nekoliko mjeseci mu je trebalo da shvati kakvo zlo se sprema. O tome Mulalić kaže: “Malo ko je u Bužimu znao da je Meho bio u Državnoj bezbjednosti i da je dužio pištolj ‘Škorpion’. Početkom rata on je istinski još vjerovao u onaj sistem. Nikako nije mogao shvatiti da bi čovjek na čovjeka pucao. Sjećam se, mi ono u početku hodamo, organiziramo se, i on nama kaže: ‘Šta vi glumite?’ Međutim, kad su prve granate pale na Bužim, pa pogodile neku kuću u čaršiji, kad ti eto Mehe u Čavu, gdje je bio stacioniran PDV ‘Hamze’. Mi se samo vratili s terena, umorni, gladni i žedni, a on nosi punu konjsku ‘strunjicu’ različite municije. Kaže: ‘Dečki, primate li me u ekipu!?’ Mi smo svi ostali bez riječi. Kaže da do danas nije vjerovao da bi pucao na čovjeka, ali kad je doživio da njegov sin Kemo plače u podrumu zbog granata koje padaju, shvatio je da nije čovjek koji će plakati u podrumu, i tako je krenuo s nama.” Kako svjedoči Mehu je zadnji put vidio pet minuta prije njegove pogibije. Komentarišući događaj tragedije navodi: “Mi smo se tog 5. augusta ujutro sreli kod prislušnog centra na Ćorkovači. Jutro je bilo svježe. Nanić je došao nekim džipom. Kad je izišao, upitao nas je: ‘Momci, šta ima, kakve ste volje?’ Ja sam bio pomoćnik komandanta za logistiku u 4. bataljonu, čiji je komandant bio Suljo Mirvić. Meho Bašić i ja smo Naniću predložili da idemo dionicom po kosi. I nije nam kazao da naš prijedlog ne valja, nego nam je, da nas ne povrijedi, mudro odgovorio: ‘Dobra je ta zamisao, ali ima još bolje rješenje.’ I onda nam je obrazložio svoj prijedlog. Kasnije smo Meho, Hamdo Mustafić i ja s četom Sede Šekića dobili uputu od komandanta Nanića da idemo u smjeru sela Devetaci. Kaže: ‘Vi dobro znate ove šume i staze, kad stignete, javite mi se da vam pošaljem još dvije čete da možete ući u selo.’ Kad smo došli do onog mjesta gdje je Meho poslije poginuo, kažem ja Mehi: ‘Hajmo ostati ovdje s nekoliko ljudi u osiguravanju terena.’ Veli on meni: ‘Daj, bolan, vidiš da su oni već gotovi!’ A stvarno, hrvatska avijacija već je tukla jednu raketnu bazu u Šumarici. Međutim, mi dolazimo do kote Hleb. Tu je šezdesetak četnika bilo u Devetacima u pripravnosti. Pola je njih kamionom krenulo cestom na jednu okretaljku, a druga polovina uz Vijenac, prema nama. I mi smo se s njima susreli. Ovaj naš borac ispucao je jednom četniku po stomaku i on, kako je padao, sasuo je rafal metaka u zrak, ali je jedan metak pogodio jednog našeg borca u nogu. Tu je jedan četnik bio ranjen, a jedan mrtav. U tom momentu kaže meni Meho: ‘Remzo, odoh ja nazad.’ Pitam ga: ‘Što sad nazad?’ Kaže: ‘Da se izvrši sječa onih stabala što su oborena preko puta kao barikade. Treba se ovaj put uspostaviti da može ići sanitet ovamo dolje. Bit će tu danas svašta. Evo imamo i ranjenih. Dajte mi dva – tri borca sa slabijim naoružanjem.’ Njemu je Sedo dao vojnika. Kažem mu ja: ‘De uzmi pušku od ovog ranjenog.’ Kaže: ‘Mogao sam.’ I on je bio pošao jedan korak ili dva i onda se nasmijao iz vrh glasa i rekao da neće. Pitam ga: ‘Zašto?’ Kaže: ‘Ja imam 6 metaka u svom kolutašu, a ti imas 30 u pušci. Ti smiješ promašiti, a ja ne smijem.’ I, držeći u ruci štap od dva metra, otišao je od nas. Nekih 5 minuta poslije toga je zapucalo iza nas. Puca, čuju se rafali. Nedugo zatim dotrča jedan vojnik i kaže: ‘Poginuo je Meho.’ Onda je Hamdo rahmetli javio ostalima, a Alija Osmanović mu je odgovorio: ‘Poginuo je i onaj što ide sa mnom.’ To je značilo da je i Nanić poginuo.”

O Mehinoj saradnji sa komandantom Nanićem, kojeg je Meho od milja zvao Bego, supruga Mirsada kazuje: “Nanić i Meho su se puno družili. Meho je imao šećer, pa sam ja bila tu da mu odnesem jesti kad mi javi. Uvijek sam nosila za njih više. Ja sam početkom rata nabavila 100 kg kahve, a Meho je to svakom kazao, pa je vojska često navraćala. Dva – tri dana prije napada na Bosansku Krupu kupio je dvije tone soli za srne. I to je kazao svima. Kad se pročulo za to, narod je navalio, tako da smo ubrzo podijelili svu tu so. On je bio darežljiva osoba, sve bi dao drugima. Često je znao dovesti ljude iz komande kući na ručak ili večeru. Jednom je i Dudaković bio na iftaru. Interesantno je da su i u najtežim trenucima i Meho i komandant Nanić bili vedri i nasmijani kao da uopće nije rat. Uvijek su djelovali opušteno i nasmijano, i svima oko sebe ulijevali su nadu u pozitivan ishod rata. Mehu su voljeli i unproforci i vojni posmatrači. Kad je ranjen, svi su plakali. Sjećam se kad ga pitaju treba li mu šta, a on skromno odgovara: ‘Ne treba ništa.’ Ne bi on rekao da nešto treba za živu glavu. Uvijek je bio zadovoljan sa svim. Jedan sugrađanin mi je kazao da je Meho bio toliko skroman da je poginuo s komandantom Nanićem kako se ne bi obraćala pažnja na njega. I zbilja, takav je bio čitav život. Nije nikad patio za novcem, za velikom plaćom. Bio je zadovoljan s deset maraka. Uvijek je govorio: ‘Najbogatiji si kad nemaš ništa, a ništa ti ne fali.’ Godinama nakon toga sam shvatila tu njegovu mudrost.” Mirsada navodi da je dan prije pogibije posljednji put navratio kući. Supruzi Mirsadi svake godine pred godišnjicu pogibije dolaze u sjećanje Mehine riječi da će poslije rata on i komandant Nanić ograditi sebi komad zemlje na Ćorkovači i tu skupa provoditi vrijeme. Sudbina je nažalost htjela da Nanić i Bašić zajedno život za domovinu polože baš na tom lokalitetu.

IZVOR: List “Stav”; 9. avgust 2018. godine

 

Komentari