Početna Zaboravljeni heroji Zaboravljeni heroji: Mirnes Mešihović – “na licu je nosio osmijeh umjesto lične...

Zaboravljeni heroji: Mirnes Mešihović – “na licu je nosio osmijeh umjesto lične karte”

0
PODIJELI

Mirnes Mešinović je bio dijete rudara, Hasana i majke Saime. Rodio se 1973. godine u selu Smajići kod Zenice, pored poznatog izletišta Bistričak. Osnovnu školu “Ćamil Sijarić” završio je u mjestu Nemila, a zatim srednju Industrijsku školu u Zenici. Ipak, tek što je zakoračio u mladost otpočela je agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Obzirom da je agresorska artiljerija sa obronaka Vlašića ugrožavala njegovo naselje, nije imao izbora te se sa prvim danima agresije priključuje Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Među borcima je opisan kao tih i povučen, “noseći na licu osmijeh umjesto lične karte”. Dajući veliki doprinos odbrani Zenice i BiH, ranjen je 1994. godine pored same kičme. Takvo ranjavaje od njega pravi ratnog vojnog invalida. Ipak, bez obzira na otežane okolnosti života nastavio se boriti. Radeći teške fizičke poslove, nije imao šansu da se zaposli u nekom od državnih preduzeća gdje su se zapošljavale privilegovane osobe. Trbuhom za kruhom, odlazi u Split gdje se zapošljava na brodogradilištu kao varilac. Međutim, 2007. godine, uslijed posljedica teškog ranjavanja iz rata, teško oboljeva.

Тežački rad, izloženost otrovima, raznim isparavanjima, samo su dodatno narušili njegovo slabašno zdravlje. Majka Selima, koja je izgubila dvoje djece dok su još bili mladi, pa onda i muža, grčevito se borila za svoga sina Mirnesa. Borio se i Mirnes i nije posustajao. Rijetke trenutke istinskog druženja, dijelio je sa svojim udruženjem “Klubom paraolimpijskih sportova Baton”, gdje je nalazio drugove istih sudbina i istih rana. Svako putovanje sa klubom bilo je veoma rizično iz razloga što je uz sebe imao aparatić koji mu je pomagao prilikom disanja.

Slobodno vrijeme provodio je baveći se pčelarstvom. Njegov brat Asim, također demobilisani borac ARBiH, svjedoči da su ga pčele neobično voljele. “Ostajao bi pored košnica dugo, kao da je pričao sa njima. Svaki put kada bi dolazio do svojih pčela bio je veseliji, nekako je zračio onom toplinom koje nema na svakom licu. Nosio je taj fini medeni trag. Skoro sav prikupljeni med bi podijelio. Nije ga želio prodati. Samo bi dijelio.” A onda je bolest uznapredovala. Sve je teže sakupljao snagu da ode do svojih pčela. Početkom novembra 2014. godine, Mirnes je izgubio svoju posljednju utrku. Izdahuo je na rukama svoga brata Asima u 41. godini života. Samo par noći nakon preseljenja, njegova majka Saima usnila je san. “Došao joj je Mirnes sa onim osmijehom kao kada se tek zamomčio, širokim i nevinim, sav nekako sretan. Gleda ga majka, na nekakvoj cvijetnoj livadi, razigran baš kao jedna od njegovih pčela, sa željom da sleti na svaki cvijet. Čist, veseo i nasmijan sred te mirišljave livade kakva se samo da u snu vidjeti, rekao je majci: ‘Draga mama nemoj plakati, znaš kako sam bio bolestan i nisam mogao disati, evo me, sad sam dobro. Meni je dobro mama’. Valjda dobri ljudi, koji na ovom svijetu nisu osjetili dobra, zato i odlaze, ne znam? Zaiskrila je suza u krajičku oka brata Asima a onda nastavi: ‘Ja sada pazim njegove pčele ali ne da mi se pomisliti da ga nema. Sve mislim Mirnes je tu, morebit je kod pčela. Kada ga ne nađem tamo odem do njegova mezara, znam da ću ga tamo naći. Eto još mislim da je tu…”

Autor: Said Šteta
Uredio: Bosnae.info