Početna Zaboravljeni heroji Zaboravljeni heroji: Vahid Dedić Vaha – nebo mu je bilo na dohvat...

Zaboravljeni heroji: Vahid Dedić Vaha – nebo mu je bilo na dohvat ruke

0
PODIJELI

Vahid Dedić, zvani Vaha, rođen je 22. februara 1966. godine u selu Katin, Carevo Polje – općina Jajce, od majke Fatime i oca Halida. U rodnom mjestu je završio osnovnu i srednju školu, kao odličan učenik. Amidža Vernes sa kojim je bio blizak u mladosti prepričava druženja u krošnjama grana oraha zapalili i prvu cigaretu. Od malih nogu počinje se baviti i sportom gdje u Fudbalskom klubu “Tempo” igra na poziciji golmana. Zajedno sa ocem Halidom gradi kuću, a pomoću njega uči zanat neimara. Poslije srednje škole zaposlio se u “Elingu”, a zatim oženio suprugu Seniju, koju je uvijek zvao Seno. Kako je volio reći, 1989. godine na svijet dolazi njegova druga polovina srca, sin Ajdin. Od momenta rođenja djeteta radio je sve više kako bi porodici obezbijedio blagostanje. Ipak, blagostanje će biti narušeno 1992. godine kada počinje agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu.

“Čuo sam čini se, metak koji ga je pogodio, 16. augusta, devedeset druge”, navodi Vernes. “Bio sam nekih dvjesto metara dalje, spremao se da odem do kuće. Vratio sam se i vidio Vahu kako leži, blijed, sa ulaznom ranom na desnom ramenu i izlaznom u donjem dijelu kičme, lijevo. Gubio sam se dok sam trčao do njegova brata Muhameda. Nismo smjeli reći roditeljima. Morali smo pokušati spasiti ga. Stigli smo do doktora Šehalića, čiji izraz lica je govorio sve. Rana je teška. Vaha je tražio vode. Nismo mu smjeli dati. To je naredio doktor. Potom je prebačen u Tursku. Operacija za operacijom. Samo petnaest dana od ranjavanja rodio se njegov drugi sin, Mirza. Njegova druga polovica srca. A cjelina je supruga Sena. Ponijela je težak teret i nastavila put sa svojim Vahom. Slovenija, pa rehabilitacija  u Toplicama u  Hrvatskoj. Samo jedan od petsto preživi takvo ranjavanje. To nam je doktor  priznao tek kasnije, nakon čega je dobra ljudina i doktor, napustio ovaj svijet. Ama, Vaha mi je kao brat. Pa majka Fatima i mene je povijala”. Vaha je upućen u Sloveniju, a zatim na rehabilitaciju u Toplice u Hrvatskoj. Kako svjedoči doktor samo jedan od petsto ljudi preživi takvo ranjavanje.

“U hoteli Stacionara u Zenici, na kolicima, pun neke neopisive snage, pojavio se devedeset pete”, prisjeća se Elvir Purić – Pure. Odmah nakon upoznavanja tražio je od Pureta da odigraju partiju stonog tenisa. Spoznavši da imaju zajedničku privrženost prema sportu, Vaha mu je predložio da osnuju košarkaški klub u kolicima “Bosna”. Purić dodaje da je Vaha “volio nositi peticu na dresu, a igrao je za deset”. Invalidske dane provodi u stalnim odlascima na brda i planina da bi sakupljao biljke, što ga je također opuštalo. Biljke bi donosio kući i sadio u stanu. Pure prenosi da se Vaha jednom prilikom dok su bili na Sardiniji u Italiji, na takmičenju, pojavio sa korpom puno egzotičnih biljaka koje je ubrao. U stanu je uzgajao i japanske jabuke, te mnogobrojno drugo voće: limun, mandarine itd.

Njegov sin Ajdin svjedoči o događaju u Italiji: “Bio je neki žuti golf i udes. Udarili smo dobro i ugruhali se obojica. Auto naprijed slupano, a valja nastavit. Tad Vaha reče: ‘Elvire, molim te nemoj da bi javljao u Bosnu da mi se moji ne brinu. Ja ću to njima lijepo objasniti kada dođemo’. Gledao sam ga i tada shvatio koliko brine za porodicu, za sve oko sebe. Mislio je na svakog i želio biti svakome na usluzi. Čak i u trenucima kada je i sam trebao pomoć.” Nesebično je volio svoje roditelje, braću, sestre, rodbinu suprugu, saigrače i prijatelje. Najviše je volio svoju djecu. Govorio je turski, italijanski, slovenački i engleski jezik. Jako je volio ljude, tako da bi se poslije svakog susreta sa nekim nepoznanikom trudio se uspostaviti novo prijateljstvo.

Prije nekoliko godina teško je obolio, uslijed teškog ranjavanja. U godinama pred smrt bio je selektor košarkaške reprezentacije u kolicima. Nije želio biti prvi. I sve je dijelio. Čak je uzimao hranu koju već nije smio iz zdravstvenih razloga a onu bolju je dijelio. Uvijek je samo dijelio. Želio je uspjeh ali i uspjeh tima, uspjeh reprezentacije, uspjeh porodice. Ne samo svoj. Nikada nije želio biti prvi. Samo isti, među jednakima. Vremenom je bolest uznapredovala. Od čovjeka koji je bio gromada, ostao je prikovan za bolnički krevet. Devetog decembra 2014. godine stalo je Vahino srce.

“Požalio sam što ga nisam stigao upoznati. Onda sam pogledao, lijevo od mene. Sjedio je njegov sin Ajdin. Doktor medicine. Studij završio u roku sa visokim prosjekom ocjena. Sada liječnik u Domu zdravlja Jajce. Na licu onaj dječački izraz, kao da čeka prve bubuljice, pun stida. Kada je progovorio o povijesti bolesti njegova oca, redajući latinske nazive i pojašnjavajući koje je muke otac trpio, vidio sam odrasla, visoko obrazovanog čovjeka. Liječnika, punog one fine dobrote koja se iz kuće ponese a zove se odgoj. Evo upoznao sam pola Vahinog srca, pomislim i poželih da upoznam i onu drugu polovicu – Mirzu.  Otišao je ali nam ostavi  svoje dvije polovine srca. Na putu do stana, koračao sam dok je padao martovski snijeg. U noći, što mi u istu čašu natoči i tuge i radosti. U noći u kojoj se uči kako se postaje  čovjek. Na trepavice mi pade pahulja i poput suze kliznu niz lice. Pogledam nebo. Roj pahulja letio je ka mome licu. Čudno, osjetih ono isto što osjećaju svi batonci od onog dana kada je otišao. Tako nam svima nedostaje. Mahnem rukom ka nebu i kažem, vidimo se Vaha…”

Autor: Said Šteta