Početna Zanimljivosti Zapažanja austrougarskih oficira o bosanskohercegovačkim vojnicima tokom Prvog svjetskog rata – marljivost,...

Zapažanja austrougarskih oficira o bosanskohercegovačkim vojnicima tokom Prvog svjetskog rata – marljivost, hrabrost i poslušnost

0
PODIJELI

Legenda o bosanskohercegovačkim jedinicama – elitnim dijelovima austrougarske armije – gotovo je u potpunosti potisnuta u zaborav. Međutim, ostala su svjedočenja neposrednih ratnih učesnika, prvenstveno austrougarskih oficira, koji su u ratnim zbivanjima Prvog svjetskog rata pažljivo bilježili učešće bosanskohercegovačkih vojnika u toku rata. Takva djela bez sumnje predstavljaju jedan vid literarnog spomenika.

Major Pero Blašković, koji je napisao knjigu o 3. bosanskohercegovačkom puku, a u čijem se sastavu i sam nalazio, bilježi nekoliko zanimljivih podataka o vojničkom odlikovanju bosanskohercegovačkih vojnika: “Mislim da nije bilo jedinica austrougarske vojske kod kojih bi disciplina značila tako malen problem kao kod Bosanaca. Kao dobra i poslušna djeca slijedili su Bosanci svoje starješine. Slijedili su ne samo stari i dobro disciplinirani vojnici kadra, nego i sav ratni i slabo izvježbani naraštaj kad je već znatno popustila disciplina kod najboljih regimenata zbog slabe hrane, zbog predugog trajanja rata i zbog političkih miniranja. Kod Bosanca je red sačuvan do posljednjeg dana borbe na frontu, šta više disciplina je sačuvana i preko sloma Monarhije… Slušao je Bošnjak uglavnom sve svoje starješine, ali treba priznati da sarže nije mario. Formalistička disciplina mu nije bila na takvoj visini kao npr. kod Mađara, koji su znali energičnije sklopiti pete i lupiti dlanom o pušku ili bajonet, ali je Bošnjak poslušao sve što mu se naredi i pod najtežim je okolnostima izvršio zapovijed, dok je Mađar popustio prvom prilikom i kod sloma je bio prvi koji se odmetnuo od reda. Bošnjak nije znao ni čuvati ni štedjeti municiju i konzerve. Kao pravi primitivac mislio je pucaj dok možeš i pojedi šta imaš, jer ko zna “šta mere bit”! Suprotne zapovijedi mu nikako nisu išle u glavu. Nikad Bošnjak zataio nije u borbi, niti je ikada napustio svog starješinu, ili svog druga. Relativno su marljivo kopali i izgrađivali i donosili materijal. Kažem, relativno, jer su izvršavali samo ono što im se kazalo, a više ne jer se marljivi nisu ni rodili. Marš im nije bio savršen… Urlaubdžije su se na vrijeme vraćali, na straži su bili pouzdani, u patruli vješti i odlučni, a sa najskromnijim minjažom zadovoljili. Mnogi su govorili o hrabrosti i o borbenoj pouzdanosti Bosanaca i na sva su ih usta hvalili. Nekoji su pisci u tome pretjerivali, prikazujući Bosance kao prave krvopije, a bilo je i pojedinih slabih ocjena, zbog toga što je nekoliko Bosanaca prebjeglo protivniku… Prebjegli su mahom Srbi. U vojsci nisu nikada i ni u čemu činili razliku između Srba, Muslimana i Hrvata, a mogu smjelo utvrditi, da razlike zapravo nije ni bilo. Od političara često i u zlom smislu upotrebljena parola, da je brat mio – koje vjere bio, bila je puna istina i realnost kod bivših austrijskih bosanskih pukova. I u vrhovnoj ratničkoj vrlini, u hrabrosti, nije postojala razlika između tri bosanska brata”.

Rudolf Henc, koji se u toku Prvog svjetskog rata nalazio u sastavu 1. bosanskohercegovačkog puka, također bilježi nekoliko podataka o bosanskohercegovačkim vojnicima: “U hrabrost im nije niko sumnjao, ko je služio u njihovom sastavu, ili im se ikad u susjedstvu borio. Više nisam poznavao pukove prve linije ali i što je tek u ratu došlo bosanskohercegovačkih jedinica u prosjeku je pokazivalo onu prirodu, ponekad surovu hrabrost, koja proizilazi iz stare borbene tradicije i teškog života. Ti junaci voljeli su borbu kao element svog života, bili su na nju navikli, i, sigurno, o njoj nisu previše razmišljali. Međutim, ta prirodna hrabrost je sa mnogo ustrajanosti i mudrosti bila čvrsto prilagođena u neophodnu disciplinu i tradiciju stare armije te tako učinjena plodonosnom i za moderan rat. Pri tome bosanskohercegovački pukovi su zadržali svoje lice, dobili su svoje zatvorene formacije sve do kraja rata i njihov karakterističan način je više bio pametno stimuliran nego izbrisan. Ali ako su vrijedili kao elitna jedinica te kao takva uglavnom korištena u teškim situacijama, ne smije se zaboraviti ni posao oficirskog kora koji je iskovao tu homogenu i u borbi tako primjerenu jedinicu… Ne bih sebi poželio nikakav drugi puk premda sam bio ponosan na to što sam Nijemac, a i većina je tako mislila. Jer, ponos i radost da se služi u tako divnoj jedinici djelovali su povratno i na oficire. Nije to bio fes koji je nekog izdvajao iz armije: homogena vojska i iz oficirskog kora čini snažnu i odlučnu jedinicu pa čak ako su se tek okupile sve nacije Monarhije, jedinicu koja se održala do kraja rata.”

Mladi austrijski poručnih Fric Hans, koji se u toku rata nalazio u sastavu 1. bosanskohercegovačkog puka, a zatim u sastavu 6. bosanskohercegovačkog lovačkog bataljona, svoju knjigu, napisanu 1931. godine pod naslovom “Bosniak” – koja je simbol Bošnjaka i bosanskohercegovačkih vojnika u Prvom svjetskom ratu, završava riječima: “Halo, halo, ovdje radio Beč’ – odjekuje glas bez lica u mojim snovima. ‘Slušajte marš, Bošnjaci dolaze! Bošnjaci dolaze! Ah, oni neće više nikada doći…’ Bosanske regimente i odjeljenja pripadaju također mrtvima ovog najvećeg od svih ratova… Pali… Nestali… Njihova imena su zaboravljena, nestao je divni duh koji im je činio dušu, prohujala je sva zahvalnost za ove čestite, vjerne i hrabre momke, zamrle su njihove jednostavne, tužne pjesme, koje smo često s njima, iz punih grla pjevali… Prošlo… Bijaše jednom… Kismet…”