Početna Zanimljivosti Zapisi engleskog putopisca Pitera Mandia sa putovanja kroz Bosnu 1620. godine –...

Zapisi engleskog putopisca Pitera Mandia sa putovanja kroz Bosnu 1620. godine – “ostao sam zadivljen rijekama i planinama”

0
PODIJELI

Piter Mandi je jedan od najupornijih engleskih putnika svoga vremena – njegovi putnički zapisi obuhvataju razdoblje duže od pola vijeka – vraćao se 1620. godine iz Istanbula u Englesku gdje je tri godine radio u službi jednog engleskog trgovca. Na svom povratku kući putovo je preko Bugarske, Srbije i Bosne, a zatim je preko Splita stigao u Veneciju, odakle se sa engleskim ambasadorom Polom Pindarom vratio u London. Na svom povratku kući vodio je dnevnik zahvaljujući kome imamo više podataka o prostoru današnje Bosne i Hercegovine iz toga perioda.

“(….)Dana 11. juna 1620. godine poslije osam milja puta došli smo do rijeke Drine, koja se uliva u ranije pomenutu rijeku Savu i koja se može kamenom prebaciti. Ona je vrlo brza i bistra, ali na njoj nema mosta pa smo se čamcem prevezli na drugu obalu. Prešavši još šest milja došli smo do jedne rječice [vjerovato autor misli na rijeku Jadar] koja teče između dva brda i tu smo jeli i pričekali da prođe vrućina. Nedaleko od tog mjesta prošli smo pored nekih kuća i mlinova koji služe za rad rudnika srebra [autor misli na rudnik srebra u Srebrenici] u obližnjim planinama. U podnožju jedne od tih planina ima han, ali mi smo se ulogorili pored njega.

Dana 12. juna 1620. godine penjući se na planinu Ravno vidjeli smo da je mnogo viša nego što smo očekivali, jer u samom usponu i silaženju treba prevaliti oko osam milja. Zatim smo nastavili još dvanaest milja preko jedne ravnice [po svemu sudeći u pitanju je visoravan južno od Han Pijeska] u kojoj se nalazi šest ili sedam sela i mnogo raštrkanih kuća napravljenih od drveta u kojima se nije mogao dobiti ni hljeb ni vino, niti bilo šta drugo osim po vrlo visokoj cijeni.

Dana 13. juna 1620. godine od gore pomenutog mjesta putovali smo osam milja po dosta ravnom putu [dio Glasinca prema Sokocu], ali odatle do grada Sarajeva, sedam milja dalje, kroz veoma brdovit i stjenovit predio. Ovaj grad leži među brdima; na jednom obližnjem brežuljku stoji tvrđava. Zidovi kuća su ovdje uglavnom od gline, krovovi od drveta, a ljud, koji su vrlo krupni i visoki, bili su u ovo doba veoma neuljudni prema zapadnim Evropljanima zbog spora između trgovaca ovog grada i Venecijanaca, što je suviše duga priča da je ovdje ispredamo [riječ je o pogoršanju odnosa između Osmanskog carstva i Venecije zbog upada uskoka na prostor Bosanskog ejaleta]. Stoga je moj gospodar naredio da niko od nas ne napušta kuću u kojoj smo se smjestili dok ne nabavimo druge konje. Stare konje, za koje smo platili po 200 aspri za put od Beograda, ostavili smo ovdje. U gradu ima oko pedeset turskih crkava i isto toliko mlinova na jednoj rječici. Oni stoje jedan ispod drugog i svaki ima jedan mali točak koji voda pokreće, dok je osovina uglavljena u sam mlinski kamen.

Dana 16. juna 1620. godine iznajmivši konje za put do Splita za 170 aspri po konju, išli smo između planina i stigli do Pazarića, udaljenom deset milja, a odatle do Ivana, također brdovitim putem. Sutradan došli smo u Konjic nakon pređenih osam milja. To je prijatan grad kojim teče lijepa rijeka zvana Neretva, bistra, zelenkasta i vrlo brza. Ona pravi veliku buku prolazeći kroz brda. Nastavili smo dalje pored rijeke do Lisičića, udaljenih dvije milje, gdje smo objedovali, a onda produžili opet pored pomenute rijeke dobar dio puta do mjesta gdje ona skreće i gdje se u nju uliva rijeka Rama. Idući zatim jedan sat duž Rame prešli smo preko jednog mosta na toj rijeci, i, odvojivši se od nje, počeli da se penjemo na neku vrlo strmu visoku planinu [u pitanju je Blačina]. Tu je na nekoliko mjesta put zaštićen drvenom ogradom da konji s tovarom ne bi pali u provaliju. Kad smo počeli da se spuštamo i pomislili da ćemo dospjeti do ravnog zemljišta, ugledali smo još jednu planinu pravo pred nama koja graniči s prethodnom i isto je toliko visoka, ali je mnogo strmija jer se sastoji od jedne ogromne i čudne stjenovite gromade koju je bilo strahota pogledati [Čvrsnica]. Između ove dvije planine leži skučena dolina s malim selom [Doljani] i s dvjema rječicama koje teku u suprotnim pravcima a onda se spajaju i zajedno poniru u šljunkovito zemljište.

Dana 18. juna 1620. godine od Doljana put nas je vodio dalje kroz pomenutu stjenovitu planinu, sa liticama koje su nas tako nadvisivale kao da će nam pasti na glavu. Došli smo do ravnice zvane Borova glava, gdje smo objedovali. Prije nego što smo došli do ravnice popeli smo se na još jednu visoku planinu s usponom tako blagim da se jedva osjetio. Ravnica se proteže od vrha pomenute planine, na kojoj je vrlo hladno jer je neobično visoka. Sa obje strane ove ravnice nalaze se druga brda obrasla borovom šumom i s vrhovima pokrivenim snijegom. Nešto dalje uz put dobar dio šume bio je potpuno presječen da se spriječe napadi lopova koji obično vrebaju u njoj. Tu je bio na ispaši veliki broj konja, krava, ovaca i svinja [visoravan Svinjača]. Odatle smo nastavili put opet kroz šumu, a zatim smo dospjeli na još jednu ravnicu okruženu golim i kamenitim brdima [Duvanjsko polje]; na njoj se nalazi mnogo kuća i sela. Na kraju te ravnice zanoćili smo pored izvora koji se zove Brišnik. Sutradan jeli smo kraj jednog velikog jezera [Buško blato] pored kojeg vodi tako težak i stjenovit put da smo se kretali uz veliki napor. Tu noć prespavali smo u hanu na obali rijeke veoma sporog toka [Cetine]. Od jezera pa do ovog mjesta nismo naišli na vodu, a ovdje je bila još i jedna česma pored hana.

Dana 20. juna 1620. godine prešavši pomenutu rijeku čamcima, odsjeli smo i objedovali u turskoj vojnoj utvrdi Klisu, sedam milja dalje, koja je podigunuta na visokoj suroj litici. Nekoliko milja odatle prešli smo pored jednog drugog utvrđenja, Lončarića, kojeg su Turci nedavno oduzeli od Venecijanaca i koje još ima mletački grb na kapiji. Na jednu milju odatle nalazi se granični kamen između venecijskih i turskih posjeda. Čim smo prošli pored njega našli smo se u hrišćanskom svijetu koji nam se činio kao novi svijet, jer je promjena bila tako velika. Ona nije bila vidljiva samo u stanovništvu nego i u zemlji, jer smo za prethodna tri dana, dok smo prolazili kroz ogoljeli i krševit predio, jedva mogli vidjeti žito, drvo ili bilo što zeleno, izuzev u dolinama. Ali ovdje je sve bilo drugačije. Jedva da se može vidjeti ili zamisliti plodnija zemlja ili ljepši prizor od ovog; čak je i samo kamenje, koga tu ima u izobilju i koje predstavlja veliku smetnju zemljoradnji, ovdašnji narod zahvaljujući svojoj vrednoći iskoristio što je bolje mogao, podigavši od njega zidove koji ovdje služe kao ograda umjesto živice. A polja su ovdje tako dobro obrađena da je gotovo nemoguće zamisliti njihovu bolju iskorištenost od prestojeće. Naime, usred žitih polja i oranica mogli su se vidjeti radovi stabala masline, nara, smokve i bora. Sličan prizor pratio nas je sve do samih kapija Splita, koji je udaljen tri milje od gore pomenutog mjesta(…)”.

 

Komentari