Početna Zanimljivosti Žene-borci Armije Republike Bosne i Hercegovine – priča o neustrašivim bosanskim heroinama

Žene-borci Armije Republike Bosne i Hercegovine – priča o neustrašivim bosanskim heroinama

0
PODIJELI

Prema evidenciji, 31. decembra 1995. godine u Armiji Republike Bosne i Hercegovine je bilo 5 360 žena. Bilo ih je u komandama brigada, sanitetu, logistici, vezi ali najvažnije i na prvim linijama gdje su rame uz rame sa muškim kolegama branile domovinu od agresora. Trinaest njih su dobitnice ratnog priznanja “Zlatni ljiljan” i to: Fadila Bajrić, Zlata Gazibara, Dževada Tataragić i Aida Zuko, dok su posthumno ovim priznanjem odlikovane Emira Bašić, Mevlida Elčić, Kornelija Jurić, Atifa Karalić, Rezija Merić, Indira Pjanić i Nevzeta Sefer. Osim što su posthumno odlikovane “Zlatnim ljiljanom”, Fadila Odžaković i Edina Čamdžić su odlikovane i “Ordenom zlatnog grba sa mačevima”, odnosno “Medaljom za hrabrost”.

Grmuško – srbljanski plato bio je posljednja stanica dvadesetogodišnje Indire Pjanić, iz Mutika kod Cazina, koja je zajedno sa četiri saborca poginula u julu 1992. godine. Heroina sa Žuči, Fadila Odžaković Žuta teško je ranjena 18. septembra 1992. godine u odbrani kote Orlić, braneći mjesto od ofanzive srpske vojske koja je ispred sebe gurala zarobljene Bošnjake postavljajući ih kao živi štit. Umrla je dva dana kasnije nakon ranjavanja. Kornelija Jurić imala je punih 20 godina kada je poginula 10. oktobra 1992. godine, tokom velike srpske ofanzive na Stup kod Sarajeva, na mjestu komandira sanitetske dsetine u HVO brigadi “Kralj Tvrtko”. Svakako najpoznatija heroina Kalesije a vjerovatno i cijele sjeveroistočne Bosne je Razije Merić, koja je pred agresiju imala nepunih 18 godina. Bila je pripadnik Samostalnog diverzantskog bataljona “Crni vukovi”. Poginula je na vozućkom ratištu, na Cviljanovićima 1. jula 1993. godine. Njezino tijelo ostalo je na neprijateljskog teritoriji, a razmijenjeno je 21. oktobra 1993. godine. U ljeto 1993. godine u brdima iznad mahale vođene su teške borbe ARBiH sa jedne i HVO i Hrvatske vojske sa druge strane za Gornji Vakuf. Težak dan za bosanske ratnike bio je 3. septembar 1993. godine kada je poginulo nekoliko boraca a među njima i Atifa Karalić. Dvadesetčetverogodišnja studentiknja žurnalistike, Emira Bašić iz Bosanskog Novog, poginula je 27. septembra 1993. godine na Jevrejskom groblju u odbrani Sarajeva. Kao pripadnice 4. motorizovane brigade ARBiH, u Bici za za igmansko Golo brdo, 28. jula 1993. godine poginule su sestre Mevlida i Samira Elčić. Izbjegavši početkom rata iz Dervente, preko Hrvatske su došle u Sarajevo i priključile se braniocima. Danas jedna ulica na Ilidži nosi njihovo ime. Dvadesetdvogodišnja Edina Čamdžić iz Kladnja, poginula je kao diverzant na Vareškom ratištu u jeku oslobođenja ovog grada, 10. novembra 1993. godine. Vidjevši da će pasti u ruke neprijateljskih vojnika aktivirala je bombu i tako zajedno sa sobom u smrt odvela i neprijateljske vojnike. Proslavila se uništenjem srpskog tenka iz ručnog bacača na Požarikama kod Gradačca.

Četiri dobitnice “Zlatnog ljiljana” koje su preživjele rat, danas žive skromno. Fadila Porčić iz Bosanskog Petrovca, bivši diverzant Specijalne jedinice “Tigrovi” 5. korpusa ARBiH, sa 17 gelera dobijenih u pet ranjavanja, živi u Bihaću. Dževada Tataragić iz Foče danas je 100% invalid. Ostala je bez ruke kada je iz neprijateljske dubine, podno Igmana, u ljeto 1993. godine izvlačila ranjene saborce, kao pripadnik diverzantsko – izviđačkog odreda “Fikro” 4. motorizovane brigade. Zlata Gazibara iz Starog Majdana kod Sanskog Mosta od 2000. godine živi u Sloveniji. Aida Zuko danas živi u Sarajevu.

Teška ratna sjećanja nosila je i nana Fata Turkušić. Naime, pedesetak srpskih vojnika je 14. maja 1992. godine napalo na liniju koju je branilo 15 branilaca na brdu Mojmilo kod Sarajeva. Fata je bombama zaustavila napad a tom prilikom je teško ranjena. Rat je preživjela ali uslijed ratnih nedaća koje je doživjela, preminula je u novembru 1996. godine. Sahranjena je na šehidskom mezarju Kovači. U kući nane Hajre Omanović u Sadbi kod Goražda bila je smještena komanda Prve drinske brigade ARBiH. Kada je u julu 1992. godine krenula velika ofanziva na Sadbu, stanovništvo je počelo da bježi prema Goraždu. Nana Hajra je uzela pušku, stala na ivicu mosta i zaprijetila da će pucati u svakog ko pokuša bježati. Legendarni komandant odbrane Goražda Zaim Imamović volio je sjediti sa nanom Hajrom i često je isticao njezinu hrabrost. Umrla je nakon agresije.

Vlasenički borci se sa ponosom sjećanju hrabre djevojke Dženaide Topćić, koja je u borbu stupila nakon što joj je poginuo vjerenik. Poginula je 2. jula 1992. goidne tokom zaustavljanja velike neprijateljske ofanzive na Gradačac. Nermana Planja je bila prva žena šehid Sarajeva, a poginula je u pokušaju oslobođenja Mrkovića 8. maja 1992. godine. Prvog dana decembra 1992. godine, kada su srpski specijalci napali sarajevsko naselje Sokolje, došlo je do nezapamćene drame vezane za Ivanku Skoku, djevojku iz srednje Bosne, koja je do agresije bila podstanar u ovom naselju i ostala da brani Sarajevo. Teško ranjena Ivanka se sakrila u podrum jedne napuštene kuće. Obzirom da srpski vojnici nisu bili u stanju prići joj i zarobiti je, zapalili su kuću u kojoj se nalazila. Ivanka je izgorjela na desetak minuta prije nego što su se njezini saborci probili do zapaljene kuće. Nepunih devetnaest godina imala je Dalida Tufo, kada je krajem januara 1993. godine poginula na Dobrinji kao pripadnica Specijalne jedinice MUP-a RBiH. Postuhmno joj je dodijeljena Srebrena policijska zvijezda. Među braniocima Sarajeva istakla se i Slobodanka Šakotić koja je kao pripadnica elitne grupe snajperista 1. korpusa ARBiH do teškog ranjavanja u decembru 1992. godine bila drugi najuspješniji strijelac grupe.

Danas se među borcima Prve slavne višegradske brigade ARBiH naročito spominje ime Bugarke Dijane Marinove i Zeničanke Sabahete Demir. Početkom agresije Diana se zatekla na privremenom radu u istočnoj Bosni, dok je Sabaheta bila udata u Višegrad za Dževada Demira, borca koji je nestao u borbi. Bile su ubitačan tandem u borbama protiv agresorskog oklopa u borbama oko Višegrada i Goražda. Dijana je 19. januara 1994. godine napustila Bosnu i vratila se u Bugarsku, dok Sabaheta danas radi kao službenica u sarajevskoj općini Novi Grad. Među stranim državljankama istakla se i Slovenka Olga Kovač, borac Prve tuzlanske brigade ARBiH. Bila je udata za Midhata Hodžića i došla je u Bosnu da je brani. Kada je saznala da joj je muž umjesto da brani Bosnu, pobjegao u Italiju, podnijela je zahtjev za razvod braka.

Zlata Kalić iz Brčkog bila je pomoćnik komandanta 108. brčanske brigade. Danas živi u Čikagu. Mirzeta Forić zvana Mama je do rata živjela u Zagrebu, da bi se nakon strahota koje su doživjeli Bošnjaci u Kozarcu prijavila u Prvi krajiški bataljon, koji je u maju 1992. godine formiran u Zagrebu. Kao pripadnica 17. krajiške brigade ARBiH dala je veliki doprinos odbrani domovine. Nakon teške bolesti preminula je 29. novembra 2010. godine. U Pofalićima je u avgustu 1992. godine osnovana četa djevojaka pod nazivom “Plave ptice”. Komandant jedinice je bila Sabate Ćutuk. Jedinica je dala veliki doprinos u borbama za brdo Žuč.

Mujesira Duraj, imala je 29 godina kada se priključila 10. brdskoj brigadi 8. aprila 1992. godine. O svom ratnom putu kaže: “Živjeli smo na Soukbunaru. Jednog dana komšija mi je poginuo pred vratima. Iz istih stopa sam otišla ocu i majci i rekla im da želi da se priključim Armiji. Odgovarali su me, ali bila sam čvrsta pri svojoj odluci. Vidjela sam da granate ne padaju s neba već s planina i da se protiv toga mogu boriti. Prvi put sam se prijavila kod komandanta Fehima Bilića. Kaže on meni: ‘Djevojko, vi morate u logistiku.’ Ja ga gledam i kažem mu: ‘Vi dovedite svoju ženu u logistiku, a ja moram pušku na rame i na liniju. Zvali su nas Vukovi Zlatišta, bili smo spremni na sve. Znali smo da ako padne taj dio, past će čitavo Sarajevo. Zato nas nije bilo strah. U početku je komšijama bilo čudno, malo i sramota, jer kad zaškripi, ja pođem ispred njih, pa onda i oni, od stida, šta li, krenu još jače. Imala sam jednu koleginicu na liniji: Mensuru Đozo. Poginula je na jednom zadatku krajem ‘93. Tada sam se počela osjećati usamljeno. Pa ipak, kolege su mi uvijek čuvali leđa”.

Halida Bojadži, dobitnica Zlatne ploče za “heroinu” opisuje svoj ratni put: “Devetog juna 1992. moj život se preokreće. Doživjeli smo veliki poraz u jednoj akciji. Nismo imali strategiju, išli smo goloruki, srcem se išlo, upali smo u zasjedu na Mrkovićima. Bilo je dvije stotine ranjenih i poginulih. U povratku, odlazimo na Sedrenik, ispred rezervnog štaba. Tu me čekaju sinovi. Odjednom pada granata pa, slijedi ‘maljutka'… Tada se moji životi gase… Fehim i Mirza su bili u komadima… Fehimu je noga pala na krušku…. Nakon pogibije djece prelazim kod Ramiza Delalića Ćele. Vlasti su nas smatrale jalašima, bandom… On je bio i ostao moj idol. Nije nas gledao kao žene, uvijek kao muškarce! Imao je svoj gard, uvijek je išao pravo, nije se saginjao ni pod granatama ni mecima. Gdje smo tada linije postavili, tu su ostale do kraja. Tada sam bila puna gnjeva. U novembru 1994. godine dio moje jedinice krenuo je u srednju Bosnu, u pomoć Trećem korpusu. Svi su u autobusu osim mene bili u civilnoj odjeći. Na barikadi u Kreševu naš autobus su zaustavili vojnici HVO-a i izveli samo mene. Ispitivali su me 24 sata. Ja im kažem: ‘Meni su djeca poginula, svejedno mi je hoćete li me ubiti’. Čovjek koji je bio dežurni kaže: ‘Iskrena si. Idi uzvodno i doći ćeš do svojih. Ali, idi samo pravo. Ako budeš išla pet metara lijevo ili desno, gotova si.’ Bio je pravi gospodin. Čula sam da je živ, voljela bih da ga vidim, otišao mu je vid, kažu ima dvoje djece (…) A onda me jednog dana general Jovan Divjak uhvatio za rame i rekao: ‘Budalo jedna, ne možeš ti jedna ovo sve da spasiš.’ Tada me osvijestio, smirila sam se. Kasnije je bio kum mom djetetu.” Halida je bila u petom mjesecu trudnoće kada se u jednoj akciji na Špicastoj stijeni povrijedila. Transporterom su je prebacili u bolnicu a beba je 42 dana ostala u inkubatoru: dječak po imenu Muhamed rodio se 7. jula 1995. godine. “Dala sam mu ime po Poslaniku, rođeni su isti dan. Samo mi ga je dragi Allah poklonio!” Halida je 60% invalid a ostala je profesionalno vojno lice i poslije rata, sve do 2005. godine.

Komentarišući ulogu žena i njihov značaj u odbrani BiH, general 1. korpusa ARBiH Nedžad Ajdnadžić navodi: “U Prvom korpusu je bilo mnogo žena-boraca, kako na linijama odbrane, tako i u pozadini, logistici i sanitetu. Priznajem da sam u početku bio skeptičan, ali lično su me uvjerile da su inicijativne, pouzdane i odgovorne. Nekad su bile i hrabrije od muškaraca, davale konstruktivne inicijative. Sjećam se da su jednom dvije žene pozitivno preokrenule situaciju na Igmanu kada se htio presjeći put Sarajevo – Tarčin. One su tada donijele važnu odluku i zahvaljujući njima, nije nam se desilo ono što se trebalo desiti”.