Početna Zanimljivosti Zija Dizdarević – najtalentiraniji bosanskohercegovački pripovijedač između dva svjetska rata

Zija Dizdarević – najtalentiraniji bosanskohercegovački pripovijedač između dva svjetska rata

0
PODIJELI

Zija Dizdarević je rođen 18. februara 1916. godine u malom hercegovačkom mjestu Vitina, nedaleko od Ljubuškog, u bošnjačkoj porodici, od oca Šefkije i majke Selime. Ubrzo sa porodicom seli u Fojnicu u kojoj provodi djetinjstvo. Nakon završene osnovne škole u Fojnici, 1926. godine upisuje Nižu šerijatsku gimnaziju u Sarajevu koju završava 1930. godine. Šest godina kasnije u istom gradu završava i Učiteljsku školu. Još tokom srednje škole učestvuje u đačkim štrajkovima, što će mu donijenti nenaklonost monarhističkog režima i čestu policijsku prismotru. U tom periodu objavljuje i svoje prve literarne radove: Halucinacije i Zapisi bolesnog čovjeka. Već tada je potvrdio svoj talent, a kao učenik Učiteljske škole, Zija se posvetio i javnom radu.

Od januara od marta 1937. godine bio je pod stalnim nadzorom policije kao istaknuti učesnik štrajkova u Srednjoj tehničkoj školi i Gazi Husrev begovoj medresi. Takav stav će ga skupo koštati tako da nije uspio naći posao učitelja, pa se 1937. godine upisuje na studij pedagogije i psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Studentski život je izdržavao od pisanja i davanja privatnih časova. Pored pisanja, nastavio je sa političkim djelovanjem te učestvuje zajedno sa studentima u Beogradu i Zagrebu. Tokom studija u Beogradu zbližava se sa piscem Brankom Ćopićem, koji je jedno od svojih najboljih djela “Bašta šljezove boje”, posvetio upravo Ziji. Izbijanjem Drugog svjetskog rata na prostoru Jugoslavije, bježi iz beogradskog zatvora te dejluje kao ilegalac na prostoru Fojnice i Sarajeva. Dan prije odlaska u partizane, jedne februarske noći prepoznao ga je u jednoj kafani policijski agent, nakon čega je uhapšen i odveden u logor Jasenovac, gdje je ubrzo ubijen. S posljednjeg putovanja uspio se javiti majci dopisnicom iz Zenice. Bila je to njegova posljednja pisana riječ. Političko i književno djelovanje Zije Dizdarevića bila je česta tema razgovora Miroslava Krleže i Enesa Čengića. U Čengićevoj knjizi “S Krležom iz dana u dan” je zabilježeno: “Zijo Dizdarević, Hasan Kikić, Skender Kulenović – tri svakako najznačajnija muslimanska pisca predratnog perioda – tri krležijanca. Ziju maljem umlatile ustaše, Hasana dotukli i umlatili četnici, a Skendera ubilo njegovo vlastito srce”.

Tragična smrt pogodila je i njegovog prijatelja iz studentskih dana u Beogradu, Branka Ćopića, koji je zapisao: “Dragi moj Zijo. Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu. Kasna je noć i meni se spava. U ovo gluho doba razgovara se samo sa duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac. Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovom svijetu po kome još putuje kuga s kosom. U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svoga junaka Brke. Jednog dana ti si je vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora. Tih istih godina ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja; vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice? Kako li smo nekada, zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamišljali ono praskozorje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade”.

Iako je doživio samo 26 godina Zija je neumorno pisao, a sve što je napisao objavljeno je u knjige tek nakon što je ubijen. Postuhmno su izdane četiri njegove knjige: “Pripovijetke” (1948. godine), “Prosanjanje” (1959), “Sabrana djela” (1968) i “Blago u duvari” (1983). U svim knjigama navodi da ne postoji više kasaba u kojima su ljudi podijeljeni na one koji vladaju i one kojima se vlada. Sada je cijeli svijet jedna velika kasaba.

Komentari