Početna Zanimljivosti Zločin Austrijanaca nad bosanskim braniocima – kako su smaknute vođe otpora austrougarskoj...

Zločin Austrijanaca nad bosanskim braniocima – kako su smaknute vođe otpora austrougarskoj okupaciji 1878. godine

0
PODIJELI

Nakon što je austrougarska vojska zauzela Sarajevo 19. avgusta 1878. godine, general Filipović je izdao proglas stanovnicima sa uputama kako da se ponašaju prema novoj vlasti, te da čim prije predaju svo naoružanje koje posjeduju. Istovremeno je počelo i hapšenje vođa odbrane grada, a zatim i običnih branilaca, a na kraju i svih odraslih muškaraca koji su nasumice hvatani na ulicama i u svojim kućama. Neke od vođa odbrane uhvaćeni su i prema odluci prijekog suda odmah obješeni. Među takvim su bili osmorica braće Mulića, vojskovođa i dugogodišnji imam Begove džamije hazif Abdulah Kaukčija, muderis Gazi Husrevbegove medrese i idejni vođa otpora, Muhamed ef. Hadžijamaković. Hadžijamaković se sam predao, ali je prije toga otišao do kuće da obuče svečano odijelo, oprostio se od ukućana i pošao u komandu, odakle je sproveden na strijeljanje. Na isti način su smaknuti i Avdo Jabučica, Suljo Kahvić, Hadži Mehaga Gačanin, Hadži Avdaga Halačević, Mehmed aga Dalagija, Ibrahim aga Hrga i Mešo Odobaša. Svima je posljednja želja bila da uzmu abdest i klanjaju, što im je omogućeno. Jedni su osuđeni na kaznu strijeljanja a drugi su obješeni. Presude su izvršene ispod Gorice na Čomarinoj njivi.

Ipak, ni sprovođenje odluke prijekog suda nije prošlo bez otpora. Ostao je upečatljiv slučaj Muhameda ef. Hadžijamakovića, koji je bio bijesan što je osuđen na kaznu vješanja a ne strijeljanja. Razlog tome je što su se u osmansko vrijeme samo kriminalci i lopovi vješali. Zbog toga se on otrgnu od austrijskih vojnika i ote od prvog oficira revolver pomoću kojeg rani dvojicu vojnika. U nastaloj gužvi na njega se baci veća grupa vojnika i jedva ga savlada. Hadžijamaković je i tada pružao otpor pa je na kraju izboden i pretučen. Na kraju su ga vojnici polumrtvog objesili.

Komandant Mehmed Vehbi Šemsekadić se sa dijelom branioca povukao u Sandžak i tako izbjegao hapšenje. Međutim, on je za Austrijance i tamo bio previše opasan. Zbog toga su 1879. godine počeli pregovori između Osmanskog carstva i Austrougarske da se Šemsekadić ukloni sa granica Bosne. Na to je sultan pozvao Šemsekadića da se preseli u Istanbul kao njegov gost, što je on i učinio. Dočekan je sa velikim počastima, bogato nagrađen, a potom mu je dodijeljena i palača sa pratnjom i redovnom godišnjom plaćom.

Ostali uhvaćeni branioci odvedeni su u improvizovani logor koji je podignut na starom kršćanskom groblju koje se nalazilo na mjestu današnje zgrade Vlade i Skupštine Bosne i Hercegovine na Marin dvoru. Bilo ih je oko 600. Dana 23. avgusta svi su deportovani u zatvor Olomuc u Češkoj. Među njima je bio i budući reis Ibrahim ef. Maglajlić sa više svojih rođaka i drugih uglednih Sarajlija. Među uhvaćenima bilo je i kršćana ali su njih Austrijanci ubrzo oslobodili. Ipak, trojica su odbili oslobađanje: Mitar Lakoč, Milan Milanović i Božo Trifković, koji su okupatorskim vlastima rekli da su sa muslimanima uvijek živjeli u slozi i da će sa njima dijeliti i nesretnu sudbinu.

Najzanimljivi je bio slučaj hapšenja izvjesnog Muje Šoše, koji je Sarajlijama bio poznat kao “čaršijska budala” i umni bolesnik. Iako nije učestvovao u borbama za Sarajevo kao borac, ostao je uz branioce i ne shvatajući šta se dešava na sav glas govorio da je borac iz prvog reda. Austrijske vlasti, međutim, nisu htjele uzeti u obzir da se radi o poremećenoj osobi pa su i njega sa ostalim borcima deportovali u Češku. Pedantna austrijska administracija je za svakog osuđenika u karton stavljala njegovo zanimanje. Spomenutom Muji nisu mogli staviti zanimanje “budala” pa su mu proizvoljo stavili “obućar”, iako on to nije bio.