Nakon jedne ozbiljnije prepirke, bosanskih krajišnika i austrijskih graničara, zbog meda 1784. godine Austrija je od Osmanskog carstva zahtijevala da joj se vrate neke pogranične utvrde u Pounju. Osmansko carstvo kako bi udovoljilo austrijskim zahtjevima naredi bosanskom beglerbegu Abdulah paši Deftedariji da preda nekoliko pograničnih kula Austriji.
Nakon sazvanog divana u Travniku, bosanski ajani ustanoviše da nije riječ o nekoliko kula već da se radi o čitavom pojasu Pounja dužine nekoliko stotina sati hoda, koje je sultan namjeravao predati Austriji. Odgovor Abdulah paše i ajana je bio negativan, uz upozorenje da će, ukoliko se Austriji preda Pounje, planuti cijela Bosna. Kako su vanjski politički interesi Istanbula u to vrijeme bili iznad interesa Bosne, sultan je ostao pri svome naređenju.
Bošnjaci su na sve ovo bili ogorčeni, jer su smatrali da se sultan ponaša krajnje bezdušno prema njihovoj zemlji. Bosanski beglerbeg Abdulah paša, rođeni Sarajlija, i sam se pobuni protiv odluke Porte te odbi predati Austriji 21 utvrđenje, koliko ih se nalazilo unutar pojasa. Kako ponosni Bošnjak nije želio promijeniti svoj stav, iz Istanbula mu dođe naređenje da mora ispiti katul ferman (času otrova). Prije nego je to učinio izgovori :”I glavu dam, ali kamena jednog ne dam (ne dam ni pedalj Bosne)”
