Ahmed Sudi Bošnjak, u osmanskoj književnosti poznatiji kao “Sudi Bosnevi”, rođen je u Sudićima kod Čajniča. Smatra se najznamenitijim lingvistom perzijskog jezike evropskog dijela Osmanskog carstva. Srednje obrazovanje završio je u Bosni, studirao u Istanbulu a određeni period slušao je i predavanja iz perzijskog jezika i perzijske književnosti kod Muslih ad Din Larija u Siriji. Po povratku u Istanbul služio je na dvoru velikog vezira Ibrahim paše, porijeklom iz Bosne, gdje je predavao mladićima koji su se spremali za dvorska zvanja. Tu je predavao arapski i perzijski jezik i književnost. Najznačajniji dio njegovog naučnog života predstavljaju komentari na djela: Gulistana i Bustana Sadija iz Širaza, Divana pjesama Hafiza iz Širaza, Baharestana Abdurahmana Džamija i Mesnevije Dželaludina Rumija. Sudi je djelima pružio filološku analizu, dao im jezički smisao i prijevod svakog stiha i rečenice. Koliki su značaj imali njegove komentari govori podatak da su štampani u Istanbulu, Aleksandriji i Bulaku. Također, njegov komentar Divana Hafiza štampan je u Lajpcigu 1841. godine, u Beču 1858. godine u tri toma sa prijevodom na njemački u stihu.

Pored arapskog i turskog, za vrijeme osmanske uprave nad našim prostorima, učio se i perzijski jezik i to na svim nivoima obrazovanja. Uoči austrougarske okupacije 1878. godine u Atmejdan medresi i Nižoj vojnoj školi u Sarajevu, perzijski jezik je predavao Arif Sidki Erzerumi, koji je osnovao neku vrstu “perzijskog kluba”, gdje se govorilo isključivo persijski. Nosioci tih perzijskih utjecaja bili su i derviški redovi, naročito red mevlevi, čiji nosioci su održavali bez prekida konferanse Mesnevije Rumija. Zahvaljujući tom djelovanju nastala su djela na perzijskom jeziku. Utjecaj perzijske poezije i filozofije zabilježen je i u djelima Safveta bega Bašagića, Mehmed bega Kapetanovića i Muse Ćazima Ćatića. Međutim, osoba koja je ostavila najveći i neizbrisiv trag perzijske književnosti na našim prostorima bio je spomenuti Ahmed Sudi Bošnjak.

Na osnovu nekih aluzija iz komentara o Gulistanu, historičar Hazim Šabanović je predpostavljao da je Sudi neko vrijeme studirao u Damasku, a moguće i u Bagdadu, jer navodi da su stanovnici Bagdada u vrijeme Sudija govorili čisto perzijski i arapski jezik, a sada je to “gomila neznalica koji nemaju pojma ni o jednom. U toku svojih naučnih putovanja posjetio je i Meku, gdje je obavio Hadž. Iako je često dolazio u dodir za perzijskim učenjacima, nema nagovještaja da je ikada boravio u Perziji. Kada se definitivno vratio u Istanbul posvetio se profesorskom pozivu, ali se iz nepoznatih razloga prije vremena penzionisao sa malom penzijom. Na početku vladavine sultana Selima II (1566 – 1574), kada je veliki vezir bio Mehmed paša Sokolović, Sudi je radio kao profesor u Atmejdan Saraju, dvorcu Ibrahim paše. Na dvoru gdje je predavao svoje znanje stekli su i brojni Bošnjaci poput Derviš paše Bajezidagića iz Mostara, za kojeg je ostalo zapisano da je za Sudija izjavio: “Sudi je moj poštovani učitelj… s naukom je otkrio moje biće…” Da bi studentima olakšao učenje preveo je sintaksu al Kafija i gramatiku al Šafija na turski jezik. Ipak, smrću Mehmed paše Sokolovića 1579. godine Sudi je smijenjen sa profesorskog položaja, i od tada pa sve do svoje smrti živio je povučeno posvetivši se isključivo naučnom radu, a upravo iz tog vremena potiču njegova najznačajnija djela. Ne zna se tačno kada je umro. Safvet beg Bašagić navodi da je umro 1592. ili 1593. godine, dok Mehmed Tahir tvrdi da je umro 1596. ili 1597. godine. Međutim, ispostavit će se da su i ove pretpostavke netačne jer sam Sudi na kraju komentara Bustana navodi da ga je završio “2. ševvala 1006. godine”, odnosno 8. maja 1598. godine. Sahranjen je kod Jusuf pašine džamije na Aksaraju u Istanbulu.

Kao pedagog i profesor, kao pisac i naučnik, ostavio je veliki trag osmanskoj kulturi i nauci, obogativši ih izvrsnim komentarima perzijskih klasika. Napisao je relativno mnogo djela ali u najvrednija stvaralaštva u književnom pogledu spadaju komentari perzijskih klasika: Sadija, Rumija i Hafiza. Govoreći o Sudiju, mnogi su ga optužili da je za svog života bio veoma samouvjeren i egoističan kada je u pitanju komentarisanje djela. Na primjer, turski pisac i pjesnik Muallim Naci u djelu “Şöyle Böyle” osuđuje ga zbog toga rekavši da “svaka Sudijeva riječ nije opravdana. On sve komentatore Sadijeva Bustana pobija, a u svome komentaru toliko griješi da je napravio toliko pogrešaka koliko svi komentatori skupa.” Međutim, i Muallim Naci nije mogao a da ne prizna odlično znanje Sudija. Njemu samo smeta Sudijeva prevelika samouvjerenost i misli da “Sudi to čini kao Bošnjak, koji je pretendovao na superiornost u znanju perzijskog jezika”. Zacijelo i neke primjedbe u pogledu jezika koje stavlja Muallim Naci nisu opravdane, kao, npr., čitanje izraza “kerdar” ili “kirdar”. Dok Safvet beg Bašagić, ponesen nacionalnim osjećanjem, odbacuje mišljenje Muallima Nacija, ističući da je Sudi kao član arijevskog roda bliži perzijskom jeziku nego Turčin Muallim Naci, poznati turski pisac Şamsuddīn Sāmī, uz osvrt na Sudijeve komentare, kaže da su oni pisani temeljito i kritički. Međutim, Mehmed Tahir između ove dvije krajnosti zauzima umjereniji stav. On kaže da “i pored toga što u štampanim djelima Sudija susreću se neke pogreške u pogledu pravila perzijskog jezika, ona su korisna”.