Posmatrajući djelatnost Ali paše Rizvanbegovića u cilju poboljšanja prilika u Hercegovini i njegovo nastojanje da Hercegovina poprimi moderan oblik, onda bez sumnje možemo tvrditi da je to Bošnjak koji se isticao svojim dobrim djelima i osobinama. Međutim, njegov stav tokom bune Husen kapetana Gradaščevića i izdaja pokreta su u modernom vremenu od njega napravili jednog od najvećih izdajnika Bosne i Bošnjaka. Stavovi o Husein kapetanu i Ali paši su različiti, mada preovlađuju oni nametnuti od strane nekih istaknutih bošnjačkih intelektualaca. Nacionalna bošnjačka predstava o buni, kao vrhuncu nacionalne borbe, svela je sve one ljude koji nisu bili na strani Gradaščevićevog pokreta u tor izdajnika, čime se dala neobjektivna nota i prikaz bune Husein kapetana Gradaščevića.
Faruk Taslidža u svojim istraživanjima koje je iznjeo u djelu “Osvrt na prilike u Hercegovini u doba Ali paše Rizvanbegovića”, navodi sljedeće: “Opredjeljenja i potezi Ali paše Rizvanbegovića za vrijeme bosanskog autonomnog pokreta dugo su ocjenjivani kao plod oholosti, zavisti i želje za vlastitom promocijom. Njegova je vojna intervencija u korist osmanskog sultana etiketirana veleizdajničkom, a on proglašen glavnim krivcem za neuspjeh ideje bosanske nezavisnosti. O burnim dešavanjima iz 1831/32. godine postoje i drugačija mišljenja. Po njima je, dugoročno gledano Gradaščevićevo vođenje politike bilo taktički nezrelo (Salih Jalimam – Senad Mičijević). S druge strane, Ali paša se predstavlja kao vizionar i vjerni sluga Carevini koji je bio dovoljno mudar da izbjegne nepotrebnu vojnu i političku avanturu”.
Za neke historičare Ali paša Rizvanbegović je bio ohol zavisan i željan svoje promocije, dok Husein kapetan Gradaščević nije imao te osobine. O osobinama karaktera koje su doprinjele propasti Husein kapetan Gradaščevića Safvet beg Bašagić objašnjava: “Mi se ovdje nećemo upuštati u potanje prosuđivanje njegove dvogodišnje vlade u Bosni, nego ćemo samo uzgred napomenuti, da je sam sebe upropastio, i to s razlogom: I. što se ovjenčan slavom na Kosovu dotle ponio kao da ju je sam zaslužio ignorirajući sve ostale velikaše, koji su mu dali moć u šake, II. što se kao pobjednik ponio prema pobijeđenim ajanima Taslidže i Prijepolja upravo okrutno, da su ostali protivnici izgubili svaku nadu za pomirenje i III. što je u pretjeranom fanatizmu prekoračivao granice pristojnosti prema sultanu i visokoj porti i tako otuđio od sebe sve pametne prvake, a okupio janičarske zanesenjake”. Očito da je Bašagić imao sasvim drugačiji pogled na bunu Husein kapetana, različit od današnjih stavova.
O osobinama Husein kapetana Gradaščevića Mustafa Imamović iznosi sljedeće: “Savremenici bilježe da je Husein kapetan Gradaščević bio ‘čovik pametan i bogat’. Međutim, Safvet beg Bašagić se ne slaže sa ovim i ističe: ‘Da nije bilo osobito pametan, to je nepobitna istina, jer je onda među bosanskim ajanom i erćanom bilo dosta mnogo pametnijih, iskusnijih i uglednijih begova. Dakle u čemu imamo tražiti uzroke da je na jednom ko iz rukavice izbio na površinu i postao predsjednik zemaljskog vijeća? Ni u čemu drugome nego u bogatstvu”. Bašagić i ovo bogatstvo objašnjava na veoma negativan način: “Stari ljudi, koji su čuli od vjerodostojnih osoba iz Husein kapetanovog vremena tvrde, da je nekakav Švabo preko Save umakao s aparatima za vjerno patvorenje banknota austrijskih i sklonio se kod Husein kapetana. Patvorene banke Husein je preko svojih ljudi na veoma oprezan način prijeko pretvorio u zlato. Kad je vidio, da mu je dosta, pogubio je Švaba i tako zabašurio izvor svoga bogatstva, kojim je malo po malo dobio na svoju ruku vezire i sve ajane i popeo se na vrhunac slave u narodu”. Obzirom da u pogledu porijekla novca Safvet beg Bašagić ne navodi naučno vjerodostojnije izvore osim priča “starih ljudi koji su to čuli od vjerodostojnih osoba”, ovo se ne može uzeti kao relevantna historijska činjenica.
Međutim, interesantan je jedan drugi izvor novca Husein kapetana koji navodi više autora. Zafer Golen piše: “Jedna od stvari koja privlači najviše pažnje u procesima koji su se dešavali u Bosni je novčana pomoć Husein kapetanu Gradaščeviću od strane egipatskog valije Mehmed Ali paše”. Za egipatskog beglerbega Mehmed Ali pašu se navodi da je bio nezadovoljan imenovanjem od strane sultana, upravo u vrijeme bune Husein kapetana, te je sa svojim sinom poveo bunu koja je poprimila takve dimenzije da je u jednom trenutku bio ugrožen i sam Istanbul. Zafer navodi da je Husein kapetan podigao bunu u najgorem mogućem trenutku i pridružio se rušenju osmanske države.
Komentarišući u svojoj “Historiji Bošnjaka” tadašnje prilike u osmanskoj državi i Bosanskom ejaletu, Mustafa Imamović navodi: “Uprkos tome, s obzirom na sve unutrašnje i vanjske okolnosti Osmanskog carstva, ideje o autonomiji Bosne nisu se u prvoj polovini XIX stoljeća mogle ostvariti. Zato je poraz bosanskih ajana bio neizbježan”. Ipak, i pored navoda o nemogućnosti dobijanja autonomije, Imamović za Ali pašu Rizvanbegovića navodi: “Sama Rizvanbegovićeva izdaja Husein kapetana i ostalih bosanskih ajana kao svojih klasnih drugova, govori o njegovoj potpuno pogrešnoj procjeni političkih prilika i tendencija u Carstvu”. Ako ćemo analizirati Imamovićeve navode onda nam se nameće zaključak da je Ali paša pravilno procijenio situaciju, dok je Husein kapetan donio potpuno pogrešnju procjenu.