Željko Ražnatović Arkan je rođen u Sloveniji gdje je njegov otac Veljko službovao kao oficir Jugoslavenske narodne armije. Kao maloljetnik je obijao trafike po Beogradu tako da ga je otac poslao da osmi razred završi u Školi za mololjetne delikvente. Nakon boravka u Italiji vraća se u Jugoslaviju gdje sa četvoricom svojih vršnjaka obija trafike i zlatare širom države. Nakon što je 3,5 godine proveo u zatvoru, sa nepunih 20 godina, 1972. godine emigrira na zapad, gdje se nastavio baviti kriminalnim radnjama zbog čega je u više navrata bio zatvoren. U Jugoslaviju se ponovo vraća 1981. godine.
Očito prepoznat od državnih službi 1973. godine biva regrutovan od strane Savezne državne bezbjednosti da se infiltrira među jugoslavensku emigraciju, koja je radila djelovala protiv jugoslavenskog režima, i likvidira ih. Radeći opasne poslove za državu iz brojnih kriznih situacija ga je izvlačio Stane Dolac, šef savezne UDBA-e i bliska ličnost Tita koji ga je i postavio na tu funkciju. Zbog posla kojim se bavio bio je prinuđen naučiti nekoliko svjetskih jezika tako da je tečno govorio engleski, francuski i italijanski, a pasivno njemački, holandski i švedski jezik. Proglašenjem nezavisnosti Hrvatske pravi incident u Dvori na Unu, gdje ga hrvatske vlasti hapse i osuđuju na pet godina zatvora. Nakon šest mjeseci je pod neobičnim okolnostima pušten i vraćen u Beograd. U Beogradu je bio vođa “Delija”, navijača “Crvene zvezde” i zajedno sa njima osnovao zloglasnu Srpsku dobrovoljačku gardu “Tigrovi”. Prema njegovim riječima gardu je osnovao 11. oktobra 1990. godine u manastiru “Pokajnica”, a centar za obuku je bio u Erdutu. Poslije kratkog angažmana u Hrvatskoj “Tigrovi” učestvuju u čišćenju istočne Bosne.
Arkanovi Tigrovi u Bijeljinu ulaze 1. aprila 1992. godine. Nekoliko dana ranije došlo je do pucnjave u gradu. Slika je bila nadrealna: neki Bošnjak je jahao konja kroz centar grada, a Srbi su to shvatili kao provokaciju. Lokalno stanovništo i četnici koji su se tu našli su pomisli da namjerava baciti bombu na kafić “Srbija” pa su ga srušili sa konja i upucali. Ipak, niko nije mogao dokazati da je on htio baciti bombu na lokal. Srbi su tada postavili barikade ispred kafića “Srbija”, a Bošnjaci ispred kafića “Istanbul”, koji je poslije okupacije Bijeljina promijenio naziv u “Vizantija”.
Arkan, koji je u Bijeljinu došao na poziv “srpske braće”, naređuje sistematsko zlostavljanje stanovništva. Po gradu su postavljeni snajperi i po kratkom postupku izvršeno je preko 20 smrtnih kazni, dok je u njihovom teroru u konačnici ubijeno 48 osoba. Fotografije iz Bijeljine su ubrzo obišle svijet, a naročito fotografija na kojoj srpski vojnik u rejbankama, u maskirnoj uniformi, nogom udara tijelo mrtve žene. Komentarišući ulazak Arkana u Bijeljinu komandant JNA snaga u Bosni i Hercegovini, general Milutin Kukanjac navodi: “Kada je Arkan upao u Bijeljinu zove me moj pukovnik Savo Janković i kaže: ‘Generale, ovdje u Bijeljini, svašta se dešava. Upao je neki Arkan i ubija ljude’. Samo što sam spustio slušalicu zove Alija i plače: ‘Pomozite generale, u Bijeljini četnici ubijaju Muslimane, pobiše mi narod”. Kukanjac je Izetbegoviću naveo da je iznenađen tom informaciom iako je dobro znao šta se dešava.
JNA je 3. aprila u poslijepodnevnim satima okupirala Bijeljinu. Teror je nastavljen ali ovaj put pod pokroviteljstvom jugoslavenske vojske. U Bijeljinu je iz Sarajeva upućena delegacija u sastavu Milorad Simović, Jerko Doko, Biljana Plavšić i Fikret Abdić. Delegaciju su već u Ugljeviku zaustavili na barikadi. Delegacija je jedva propuštena da dođe do hotela. Čim se domogao telefona Abdić je nazvao u Bijeljini pukovnika Jankovića i rekao da ima probleme, na što je ovaj odgovorio da će poslati svoga čovjeka. Major JNA, kojeg je poslao Janković, savjetuje Abdiću da ne ide u Bijeljinu jer tamo ima “mnogo nekih Arkanovaca” koje niti JNA ne može da kontroliše. Ipak, delegacija je odlučila da nastavi put prema Bijeljini, ali su ih prije ulaska u grad zaustavili pripadnici “Tigrova”. Natjerali su ih da izađu iz auta, a jedan od njih je rekao: “Srbi neka se izdvoje”. Abdiću su tada naredili da legne na zemlju što je on odbio. Tada se pojavljuje Arkan koji sa osmijehom i ispruženom rukom prilazi Abdiću te se izvinjava zbog nastale situacije. Delegaciji objašnjava da im “ne može garantirati sigurnost u Bijeljini, ali da je u stanju u roku od 24 sata srediti situaciju u gradu i obezbijediti siguran prolaz”. Zbog toga ih Arkan vraća nazad.
Ipak, na sjednici Predsjedništva je odlučeno da se u Bijeljinu ponovo pošalje delegacija u sastavu: Fikret Abdić, Franjo Boras i Biljana Plavšić. Ipak, Boras je kazao da mu “nakon Bosanskog Broda ne pada na pamet da igdje ide”. Tako se u Bijeljinu, koja je bila gotovo prazna, upućuju Abdić i Plavšićka. Tadašnji novinar “Slobodne Bosne”, Sejo Omeragić, glumeći Abdićevog pratioca, ulazi u Bijeljinu zajedno sa njima. Pred zgradom skupštine općine delegaciju dočekuje Arkan. Time i zapravo pokazuje da on u gradu ima stvarnu civilnu i vojnu vlast. Prema riječima očevidaca Arkana je iz Bijeljine otjerao komandant Srpske dobrovoljačke garde “Panteri”, Ljubiša Savić Mauzer jer je uvidio da je Arkanov teror i strahovlada prevršio svaku mjeru.