U Ljubinju i ljubinjskom kraju, neposredno pred Drugi svjetski rat, živjelo je preko 3 000 Bošnjaka, od čega je trećina stanovništva živjela u gradu, a ostale dvije trećine živjele su po okolnim selima. Bošnjaci su u tim krajevima živjeli u dobrim odnosima sa pravoslavnim elementom. Takvo stanje je trajalo oko mjesec i po nakon uspostave Nezavisne države Hrvatske, 10. aprila 1941. godine. Tada su došle ustaše – katolici (i to sa fesovima na glavi) i počeli najprije tražiti vojnu odjeću. Iza toga je pod montiranim okolnostima poginuo jedan ustaša. To su ustaše iskoristile da počnu sa masovnim ubojstvima pravoslavaca u okolini Ljubinja i oko Popova Polja. Nakon toga, krajem proljeća 1941. godine, došli su Italijani i preuzeli vlast. Pravoslavci su tada počeli denunicirati muslimane, podmićivati i služiti se svim mogućim radnjama kako bi njih okrivili za zločine koje su im učinile ustaše. Nakon određenog vremena Italija napuštaju Ljubinje, a vlasti NDH ponovo preuzimaju nadzor nad mjestom. Prije dolaska, gotovo svo pravoslavno stanovništvo je pobjeglo u šume. U gradu je ostalo samo stotinjak muškaraca, uglavnom starije dobi. Kada su se Italijani vratili, vratili su se i Srbi, ali niko nije predavao oružje. Bilo je jasno da su Italijani skloniji pravoslavnom elementu, pa su im podijelili municiju zbog čega su muslimani morali izbjeći iz okolnih sela i uputiti se prema Stocu. Nakon izgnanstva u Ljubinju je ostao samo 281 musliman. Zbog slabe podjele hrane i većinski ostatak muslimana je napustio mjesto, pa je u Ljubinju ostalo samo 35 osoba islamske vjeroispovijesti.
Dana 10. juna 1941. godine Italijani su prepustili upravu četnicima. Čim su četnici preuzeli vlast počeli su terorisati preostale muslimane i pljačkati njihovu imovinu. Pet dana kasnije četnici su pozvali sve preostale muslimane – 32 žene i 3 muškarca na saslušanje. Naredili su da žene sa djecom budu premještene u Stolac. Međutim, idući putem prema Stocu doveli su ih do jedne velike jame duboke oko 180 metara i tu su u jamu bacili njih 28, nakon što su ih zlostavljali i izudarali. Dvije osobe, Begana Bakšić i Fatima Bakšić su se uspjele spasiti i preko planina pobjeći prema Stocu. Tri muškarca, Envera Bakšića, Sulejmana Bakšića i Asima Bakšića su protjerali u večernjim satima 15. juna 1941. godine. Kada su ih doveli do jame, Enveru i Sulejmanu su naredili da sami skoče, dok su Asima prebili od čega je ostao bez zubi, a na kraju ga polili benzinom, zapalili i bacili u jamu. Zatim su u jamu bacali kamenje, koje je nanijelo velike povrede Enveru i Sulejmanu. Jama je bila znatno manja od one u koju su bacali žene. Zbog toga su Enver i Sulejman uspjeli naći manji prolaz, prokopati ga i izvući se. U konačnici su dospjeli do Stoca i javiti italijanskim vlastima šta se desilo. Kada su Italijani čuli za ovaj zločin otišli su u Ljubinje i spasili preostale četiri žene. Italijani su obrazovali komisiju koja je iz jame vadila mrtve. Tada su našli živu Eminu Bešić. Na zahtjev muslimana iz Stoca žrtve su pokopane u Ljubinju. Za zločin niko nije optužen, dok su četnici tvrdili da su ga počinili partizani.
