Nakon propalog pokušaja osvajanja Beča 1683. godine, Osmanlije su zapale u veliku krizu i izgubile ogromnu teritoriju. Sultan Mustafa II 1696. godine okuplja ogromnu vojsku i kreće u kontraofanzivu. Ipak, u Bici kod Sente 11. septembra 1697. godine Osmanlije doživljavaju toliko težak poraz da i definitivno prestaju biti velika sila Evrope. U tim akcijama Austrijance je predvodio princ i vojskovođa Eugen Savojski.
Poraz kod Sente donio je i veliku nesreću po Bosanski ejalet. Dana 6. oktobra 1697. godine, princ Eugen sa 6 500 vojnika kreće iz pravca Osijeka i prelazi rijeku Savu kod Bosanskog Broda. Inspirisan velikom pobjedom vrlo brzo zauzima Doboj, Maglaj, Žepče i druga mjesta. Tadašnji bosanski beglerbeg Sari Ahmed paša na brzinu je skupio nešto vojske (ostala se nalazila na granicama) i zaposjeo položaje kod Vranduka u namjer da tu dočeka neprijateljsku vojsku i spriječi joj prodor u srednju Bosnu. Pokušaj Austrijanaca da jurišem probiju bosanske položaje nije uspio. Vidjevši da ne mogu prodrijeti dolinom Bosne, krišom zaobiđu Vranduk te se preko planine Orahovice spustiše na rijeku i tu razbiše malobrojnu bosansku vojsku. Kada su se pojavili pred Zenicom grad je bio pust. Narod se uspio na vrijeme spasiti sakrivši se po okolnim brdima. Austrijanci su se dalje uputili uz rijeku Bosnu, gdje su ih kod klanca Osječenika dočekali odredi iz Dobujana i Kaknja. Kod Osječenika se pokazala prava hrabrost bosanskih ratnika. Iako malobrojni i bez ikakve šanse da zadrže neprijateljsku vojsku stupili su u borbu protiv Austrijanaca i svi do jednog izginuli. Nakon jedanaest dana borbi Eugen je stigao pred Visoko, a na tom putu je spalio Kakanj i Dobuj, te niz drugih mjesta.
Dana 22. oktobra Eugen je došao pred Sarajevo gdje se smjestio u Moštru ispred Visokog odakle je poslao pismo u kojem je zahtijevao bezuvjetnu predaju Sarajeva, a u suprotnom poručio je građanima da će biti svi poubijani, te da neće biti pošteđena čak ni djeca u majčinim utrobama, a grad će biti sravnjen sa zemljom i opljačkan. Kada su glasnici donijeli takvu poruku u Sarajevo, nastala je opća panika. Građani Sarajeva su bili bijesni na ovakve zahtjeve te su ubili jednog glasnika a drugi je uspio pobjeći. Ovo je bio izazov kojeg je Eugen jedva dočekao kao i razlog više da krene na Sarajevo. Austrijanci su 23. oktobra ušli u Sarajevo, kojeg nije imao ko braniti iz razloga što se domaća vojska nalazila na granici prema Hrvatskoj i Dalmaciji. Stanovništvo je uspjelo na vrijeme izbjeći te se sakriti po okolnim brdima i čardacima po selima. Kako nisu uspjeli zauzeti gradsku tvrđavu, Austrijanci su odlučili da opljačkaju a potom do temelja spale grad. Ovim činom Sarajevo je prvi put u svojoj historiji teško stradalo. Nevolja po Sarajevo je bila i što grad nije imao bedema i kula. Tom prilikom izgorjele su sve džamije, saraji, tekije, hanovi, čardaci, arhivi i druge vrijednosne građevine u Sarajevu. Također, odneseno je gotovo svo bogatstvo koje je grad posjedovao. Još 1628. godine izaslanik austrijskog cara Ferdinanda II piše da je Sarajevo bilo najbogatiji grad ovog dijela Evrope. Koliko je Sarajevo bilo opljačkano najbolje svjedoči podatak jednog hroničara iz Broda koji je naveo da je jedan “rif čohe stajao svega groš”. Kako nije imao sigurne odstupnice Eugen je naredio brzo povlačenje iz Sarajeva. Tom prilikom za njim je krenulo i 40 000 katolika i pravoslavaca, koji su se naselili preko Save.
Eugen je u svom dnevniku ovako opisao svoj pohod na Sarajevo: “23. oktobra rasporedio sam jedinice na uzvisini koja dominira samim gradom. Odatle sam uputio pojedine odrede da poharaju grad. Turci su već bili sklonili najvrjednije stvari, ali su svejedno ostavili za sobom veliku količinu svakojake robe. Pred večer je grad planuo. Prepustili smo grad i svu okolicu vatri. Pred večer je počeo grad gorjeti (naročito Tašlihan)… Inače se nalazi na široku prostoru i potpuno je otvoren; ima 120 lijepih džamija. Sutradan sam još ostao u Sarajevu. Naš jurišni odred, koji je progonio neprijatelja, vratio se s bogatim plijenom i mnogo žena i djece nakon što su pobili svu silu Turaka. Kršćani nam jetimice dolaze i mole za dopuštanje da se sklone u naš tabor sa svojim stvarima jer žele napustiti ovu zemlju i poći sa nama. I ja se nadam da ću povesti sve kršćane iz ove zemlje i prebaciti ih preko Save… da je bilo priprave, moglo se cijelo kraljevstvo (Bosna) zaposjeti i držati…”
