Poslije poraza kojeg je pretrpjelo Osmansko carstvo u ratu protiv Rusije 3. marta 1878. godine dolazi do San Stefanskog (okolina Istanbula) mirovnog sporazuma, koji je između ostalog podrazumijevao i autonomiju Bosanskog vilajeta. Ipak, zbog straha da bi Rusija mogla ojačati svoj utjecaj na Balkanu, Velika Britanija i Austrougarska zahtijevaju održavanje novog mirovnog sporazuma. Zbog pritiska kojeg su podržale Francuska i Njemačka, Rusija vidno iscrpljena ratom popušta te poništava odluke San Stefanskog mira. Za mjesto pregovora i rješenje “Istočnog pitanja” odabran je Berlin. Suština “Istočnog pitanja” podrazumijevala je bavljenje sudbinom oslabljenog Osmanskog carstva i podjelom njegove teritorije na prostoru Balkana i Kavkaza.

Berlinskom kongresu su prethodile velike krize koje su potresle Osmansko carstvo: ustanak srpskih seljaka u Hercegovini i Bosni 1875. godine, koji se proširio sve do Bugarske; lokalni ratovi protiv Srbije i Crne Gore 1876. godine te već spomenuti osmansko – ruski rat (1877 – 1878), čije su posljedice izravno potaknule intervenciju Austrougarske i Velike Britanije, te drugih evropskih sila u cilju sprječavanja ruskih apetita za kontrolom Bosfora i Dardanela, što je i bio primarni cilj ruske vanjske politike tokom XIX stoljeća. Nakon što su Srbija i Crna Gora doživjele poraz u ratu protiv Osmanskog carstva, Rusija je, koristeći se lažnom tezom o “zaštiti Slavena”, povela rat protiv Osmanskog carstva sa ciljem stvaranja Velike Bugarske, kao centra panslavenskog djelovanja i odskočnu dasku za daljne narušavanje unutrašnjeg stanja Osmanskog carstva – prije svega postizanje ruske kontrole nad Bosforom, Dardanelima i Balkanom. Zbog toga su intervenisale Austrougarska i Velika Britanija, poslije čega je došlo do Berlinskog kongresa.

Kongres koji je trajao od 13. juna do 13. jula 1878. godine u potpunosti je zapečatio sudbinu gotovo svih balkanskih prostora Osmansko carstva, sa izuzetkom Novopazarskog sandžaka, Makedonije, Tesalije, Albanije i dijelova današnje Bugarske. Srbija i Crna Gora su dobile nezavisnost, a Rusija je ponovo ovladala Besarabijom i nekim drugim dijelovima na Istoku. Daleko veća posljedica po Osmansko carstvo je bila obustava reformi (Tanzimat) koje su carstvo trebale izvesti iz duboke krize. Također, došlo je do izrastanja panislamske ideologije, koja je islamska načela zamijenila radikalizacijom muslimanskog društva, koji se osjetio čak i na prostoru današnje Bosne i Hercegovine jer osmanska ulema više nije u tolikoj mjeri nadgledala situaciju. Sa druge strane spriječeno je nastojanje Rusije da se trajno nastani na prostoru Balkana, koja bi preko Srbije, Crne Gore i Bugarske krojila sudbinu poluotoka, što bi vidno išlo na štetu Bošnjaka u BiH koji bi ostali nezaštićeni. Njemački kancelar Bizmark je isticao da Njemačka nema interese na Balkanu i da samo želi biti “pošten posrednik” među drugim silama. Ipak je dvije godine ranije upozorio ruskog cara da Njemačka neće dopustiti uništenje Austrougarske, ali nije imao ništa protiv toga da dođe do podjele Osmanskog carstva. Austrougarska je zaposjela BiH, ali je to širenje u konačnici dovelo do sloma Monarhije porazom u Prvom svjetskom ratu 1918. godine. Rušenje Osmanskog carstva bilo je nagovještaj i sloma Austrougarske monarhije. Još 1876. godine ministar vanjskih poslova ugarske Vlade Andraši je pisao: “Da nema Osmanskog carstva, sva ta nacionalistička strujanja [među Slavenima] lupila bi nas po glavi. Ako bi se na Balkanu stvorila neka nova država, mi bismo nastradali i morali bismo preuzeti ulogu ‘Bolesnika’.” To se i obistinilo, jer je Berlinski kongres odvukao balkanske narode u “ludilo” i niz sukoba koji su tokom XX stoljeća prouzrokovali niz zločina.

Članom 25. Berlinskog ugovora BiH je predata na upravu Austrougarskoj, koja je dobila mandant da privremeno okupira BiH. Pitanje BiH je na red došlo na 8. sjednici održanoj 28. juna 1878. godine. Osmanska delegacija se oštro suprostavila namjerama Austrougarske da okupira BiH, tvrdeći da ona nema nikakva prava na to. Nakon prekida pregovora, 4. jula 1878. godine pročitano je pismo iz Istanbula u kojem je stajalo da “osmanska vlada vrlo ozbiljno prihvata mišljenje u vezi s Kongresom, i smatra da se mogu poduzeti zajedničke akcije na očuvanju mira u BiH”. Ipak, na stranu Austrougarske je stao Bizmark koji je izjavio da Austrougarska ima puno pravo da okupira BiH. I Velika Britanija koja je bila veliki pobornik Osmanskog carstva podržala je Bizmarkovu tezu, tačnije njihov ministasr Salisbury. Štaviše, “veliki prijatelj Osmanlija” Britanci su i dali formanlni prijedlog za okupaciju jer su smatrali da je osmanska država stalnim ratovima potpuno iscrpljena, ali i tehnološki nazadna, da održi mir po rubnim provincijama carstva.

Tako je Berlinski kongres bio zasnovan na paradoksalnim temeljima progresa (priznanje nacionalnog samoodređenja) i destruktivnog regresa (etničko čišćenje multietničkog društva). Osim toga, Berlinski kongres je važan za BiH, jer je tada donesenim odlukama BiH odvojena od Osmanskog carstva poslije 415 godina uprave i data na upravu Austrougarskoj. Za BiH nije to značilo samo promjenu državnog okvira nego puno više: teritorijalni ustupci koje je Osmansko carstvo učinilo Evropi odricanjem od BiH potaknulo je pokret domaćeg stanovništva, prije svega muslimana, koji su počeli razvijati identitet izvan Osmanskog carstva. To će se pokazati jako važnim za historiju BiH krajem XX stoljeća. Taj proces, doduše, nije pokrenut odmah 1878. godine nego tek početkom XX stoljeća, ali su ga odluke Berlinskog kongresa omogućile. Bošnjaci su odluku Berlinskog kongresa po pitanju BiH doživjeli kao “gubitak vlastitog identiteta” jer su se poslije 415 godina života u istočnjačkom i orijentalnom maniru morali privikavati na tekovine zapadnoevropske civilizacije. Sa druge strane Srbi i Hrvati su “odahnuli od ugnjetavanja” koja su zadnjih godina osmanske uprave bila itekako vidljiva, te su dobili matične države koje su uvijek mogle intervenisati u njihovu korist a na štetu Bošnjaka. Posljedice takve politike se bez sumnje osjećaju i danas.

Prošli članakGolgota pripadnika 101. motorizovane brigade ARBiH preko planine Kozovgrad – “Igmanski marš” proteklog rata
Sljedeći članakBećirović razgovarao sa admiralom Bauerom: “Država Bosna i Hercegovina će intenzivirati svoj put prema NATO-u”