Planina Majevica i njezin najviši vrh Stolice (916 metara), za 2. korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine je od samog početka rata predstavljala jedan od primarnih ratnih ciljeva kojeg je trebalo osloboditi. Krucijalno je bilo zauzimanje radio tornja na Stolicama, koji je predstavljao vitalnu komunikacijsku tačku, odakle je pružan telefonski i televizijski signal za cijeli prostor sjeveroistočnog diječa Bosne koji je bio pod kontrolom Vojske Republike Srpske. Ujedno, VRS je sa planine artiljerijom kontrolisala gotovo sve slobodne teritorije. Taj prostor je branila taktička grupa “Majevica” Istočnobosanskog korpusa VRS pod komandom pukovnika Momira Zeca ukupne snage oko 7 000 boraca. Preko puta njih je stajala Operativna grupa 4 i Operativna grupa 5 iz sastava 2. korpusa ARBiH ukupne jačine oko 8 000 boraca. Tokom aprila i maja 1994. godine 2. korpus ARBiH je izveo nekoliko akcija na relej Stolice i tom prilikom oštetio komunikacijsku vezu poslije čega je obustavljen telefonski i televizijski sadržaj, ali su pokušaji zauzimanja samog releja ostali neostvareni. Stanje na Majevici je u toku ljetnih mjeseci bilo relativno mirno, uz uz tri manja napada 2. korpusa ARBiH koji su za odmazdu imali teško artiljerijsko bombardovanje Tuzle i Kalesije.
Početkom novembra ARBiH kreće u prvi ozbiljniji napad, poslije šest mjeseci, u cilju zauzimanja radio releja Stolice. Uvodni dio napada je uslijedio nešto ranije, sredinom oktobra, kada je grupa diverzanata ARBiH upala u unutrašnjost srpskih linija u cilju pronalaska slabosti neprijatelja. Glavni napad je otpočeo 8. novembra i do 13. novembra jedinice 2. korpusa su uspjele osloboditi nekoliko važnih tačaka poput Velike i Male Jelice, ali najviši vrh ponovo nije bio osvojen. Ipak, ofanziva će i pored generalnog neuspjeha ostati zabilježena po Bici na Lisači u kojoj će snage 2. korpusa ARBiH u potpuno okruženje staviti 75 pripadnika VRS. U naletu jedinica 2. korpusa srpska vojska se nije povukla sa Lisače jer je ona predstavljala važnu kotu na pravcu Kalesija – relej Stolice, a od samog releja je bila udaljena svega kilometar zračne linije. Sa nje su ujedno imali optičku vidljivost prema Kalesiji, aerodromu Dubrave i velikom dijelu Sprečanske doline. Sa druge strane Lisača je 2. korpusu bila od iznimnog značaja jer bi se oslobođenjem stekle odlične pretpostavke i za oslobođenje kote Vis koja se nalazi prema Kalesiji. U borbama za Lisaču učestvovala je 241. sprečansko – muslimanska, 242. oslobodilačka zvornička, 206. viteška zvornička, 1. teočanska i 205. kalesijska brigada.
Oslobođenjem Platoa između Male Jelice i Lisače od strane 241. sprečansko – muslimanske brigade i Sjenokosa, Lisača je stavljena u potpuno okruženje. Jedinice ARBiH poslije toga nisu izvodile ozbiljnije akcije na samu kotu jer je pretpostavka bila da će se okružene snage VRS predati, a i zbog same činjenice da je teren bio isprepleten bunkerima i tranšeima te kružnom odbranom koju su uspostavili opkoljeni srpski vojnici. Prvi pregovori su uslijedili 11. novembra a glavni pregovarač srpske strane je bio Vesko Mitrović. On je zahtjevao da se omogući nesmetano izvlačenje negovih snaga preko Male Jelice, dok je ARBiH tražila da se VRS u zamjenu za to povuče sa Kolijevke i u potpunosti sa Male Jelice. Mitrović je kazao da će se konsultovati sa svojim nadređenima oko ponude. Međutim, srpska strana je već uveliko spremala kontraofanzivu u cilju deblokade opkoljenih boraca. Istovremeno su helikopteri VRS pokušavali noću dostaviti hranu i vodu opkoljenim borcima ali bez većeg uspjeha uz dostavu svega 10-ak kilograma hljeba i nešto konzervi. Svaki ovakav prelet se našao pod paljbom pripadnika ARBiH. Već sutradan 12. novembra kreće serija žestokih napada VRS, koji će trajati narednih šest dana. Ipak, glavni napad je osujećen već 14. novembra kada u pokušaju deblokade srpskih boraca gine komandant Specijalne jedinice Prve posavske brigade VRS, koja je činila okosnicu napada, Boško Perić. U toku borbi ranjen je i poznati četnički vojvoda Mitar Maksimović koji je komandovao jedinicom “Mandini lavovi”. Napadi manjeg intenziteta su nastavljeni i u narednom periodu (ukupno 60-tak) ali su svi odbijeni. Bijes zbog nemoći da deblokira svoje borce agresor je iskalio artiljerijskim granatiranjem Tuzle, Teočaka i Kalesije. Najcrniji dan je bio 18. novembar kada su od posljedice granatiranja poginula dva dječaka iz Tuzle Enes Hodžić (13) i Asmir Hodžić (15), sinovi Asima Hodžića i Ismeta Hodžića, dok je Emir Hodžić ranjen. Tokom borbi koje su trajale sve do 25. novembra VRS je, prema njihovim izvorima, imala 60 poginulih boraca. Nakon niza napada srpska strana nije imala više odmornih snaga da pokrene nove napade a i opkoljeni borci su i definitivno riješili da se predaju, poslije dva sata pregovora sa Rusmirom Hasanovićem, zamjenikom komandira voda u 241. brigadi i Mirsadom Ikanovićem. U konačnici predao se 61 pripadnik VRS među kojima su bila i četiri ranjena borca koje su ljekari ARBIH odmah zbrinuli, dok je sedam boraca iz okruženja poginulo u toku borbi. Svi su zbrinjeni u tuzlanskom Crvenom krstu. Zarobljeno je oko 100 cijevi pješadijskog naoružanja, jedan PAM i šest minobacača. Slobodna teritorija je proširena za 5 km2.
Poslije bitke Komanda 2. korpusa ARBiH je izdala “Saopštenje majkama, očevima, djeci i suprugama zarobljenih srpskih vojnika da ne brinu za njihovu sudbinu, jer ARBiH prema zarobljenicima postupa u duhu Ženevske i drugih međunarodnih konvencija o ratnim zarobljenicima i poštiva sve odredbe međunarodnog humanitarnog prava. Komanda 2. korpusa također poručuje srpskim majkama da svoju djecu ne šalju u redove fašističke vojske Radovana Karadžića, koja vrši ratne zločine nad svojim komšijama Bošnjacima i Hrvatima. Srpske majke moraju znati da njihovoj djeci niko ne garantuje da će imati tu sreću da ih zarobe pripadnici ARBiH, ili da joj se sami predaju. Potvrđuje to i podatak da je samo na Lisači u zadnja tri dana borbi poginulo 19 pripadnika Karadžićevih paravojnih formacija”.
