Nakon niza poraza u Bosni i Hercegovini tokom prve polovine 1995. godine i pada zapadne Slavonije u Hrvatskoj, Vojsci Republike Srpske je bila neophodna brza pobjeda u cilju dizanja morala. Najpogodnije rješenje je bio džep oko Orašja – jedina slobodna teritorija uz rijeku Savu, koja je srpskoj vojsci bila trnu u oku još od 1992. godine, kao jedini prostor koji nisu uspjeli zauzeti u sklopu operacija “Koridor 92”. Uspješnim izvođenje operacije oslobodilo bi se nekoliko hiljada boraca VRS i stvorila bi se mogućnost za njihov angažman na nekom drugom dijelu ratišta, što je VRS bilo vidno neophodno uslijed potpisivanja saradnje između Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća odbrane. Tokom aprila 1995. godine Komanda VRS je užurbano isplanirala operaciju kodnog naziva “Plamen 95” čiji je osnovni cilj bio zauzimanje Orašja i slobodnih prostora šamačke općine. Zbog niza poraza VRS, koji su predhodili ovoj operaciji, u Orašju je ona nazvana “Osveta”.
Za ofanzivu VRS je spremila oko 7 000 vojnika iz sastava 1. i 2. krajiškog korpusa VRS pod komandom pukovnika Dragoslava Đurkića, dok je Orašje i okolicu branilo oko 6 000 pripadnika HVO-a, raspoređenih u 4 brigade, od kojih je okosnicu činila 106. brigada, pod komandom brigadira Đure Matuzovića. Orašje je tokom čitavog rata predstavljalo područje na kojem su se Bošnjaci i Hrvati zajedno, rame uz rame, borili za opstanak. Dokaz tome je i grb Republike BiH na amblemu 106. brigade HVO-a, kao i podatak da je 17% pripadnika bilo iz reda Bošnjaka. Također, postojao je i suptilan dogovor između ARBiH, koja je kontrolisala južne dijelove Posavskog koridora i HVO-a, u Orašju, o uzajamnoj saradnji u slučaju srpskih napada na način da je ARBiH vršila napade na linije VRS-a u slučaju napada na Orašje, a i jedinice HVO-a iz Orašja su činile isto ukoliko bi VRS napadao snage ARBiH na jugu.
Nakon dovlačenja velike količine tenkova, transportera i artiljerije, 5. maja 1995. godine VRS kreće u konačni napad na šamačko – oraškom ratištu, tačnije na prostoru Oštre Luke, koja je predstavljala centralni dio ratišta dugačkog oko 18 kilometara. Napad na centralni dio ratišta je pripremljen zbog samog faktora iznenađenja, gdje je odbrana bila “najmekša”. Međutim, sam napad je neslavno završio zbog loše koordinacije, nakon čega se VRS povukla. U narednih pet dana gotovo da nije bilo novih pješadijskih napada, a za odmazdu žestoko je granatirana slobodna teritorija Orašja. Napad je nastavljen 10. maja, upotrebom lansera “Luna”, po položajima HVO i gradskoj jezgri grada u kojem je živjelo oko 40 000 civila od čega su gotovo 1/3 činile izbjeglice. HVO je uzvratio napadom na magistralni put Derventa – Brčko kojim su se kretala civilna vozila. Glavni napad je išao pravcem Obudovac – Čović polje – Matići – Lončari, u cilju zauzimanja sela Vidovice. Osim uspjeha na lijevom krilu, prema mjestu Grebnica, već u podnevnim satima snage HVO su uspješno odbile sve napade prilikom čega je uništen jedan srpski tenk, dok je još jedan oštećen. Uvidjevši da nije u stanju na lagan način zauzeti Orašje, srpska propaganda je pristupila medijskom ratu, izvjestivši da je u pripremi zamjena Orašja za teritorij izgubljen u zapadnoj Slavoniji. Ovakve glasine je brzo demantovao pomoćnik za političku djelatnost zapovjednika Zbornog područja Orašje, Mirko Živković koji je brzo uputio proglas bosanskohercegovačkim i hrvatskim medijima: “Glasine o navodnoj trampi Orašja za zapadnu Slavoniju su doista samo glasine. Bojovnici HVO bosanske Posavine su o svemu dobro informirani, ne nasjedaju na srpske laži, nego čvrsto brane ovaj prostor i čekaju zapovijed za oslobađanje cijelog ovog područja i Bosne i Hercegovine u besprijekornoj saradnji sa jedinicama Armije Bosne i Hercegovine”. Tokom 11. i 12. maja izveden je novi napad iz smjera Jenjića i Lepenice prema Vidovicama, kao i sa zapada iz pravca Novog Sela i Tursinovca po Grebnicama. Napad je uspješno odbijen angažmanom 4. gardijske brigade HVO-a i jedinice “Sinovi Posavine”. Sve do 14. maja na slobodne dijelove Orašja je ispaljeno blizu 5 000 granata raznog kalibra, a pokušan je i novi napad iz smjera Novog Sela i Batkuše, Janjića i Lepenice te na pravcu Čović Polja. Od dana početka ofanzive pa sve do 14. maja zabilježeno je čak 7 velikih napada VRS.
Nakon niza neuspješnih napada VRS se odlučila na opciju “sve ili ništa”. Nakon novog pojačanja u pješadiji i tehnici, 14. maja kreće do tada najžešći napad VRS na slobodne prostore Orašja i u naredna dva dana vodit će se grčevite borbe prsa u prsa za odbranu Orašja. Svježe snage i tehnika su urodile plodom, pa je napad na selo Vidovice konačno uradio plodom. Prilikom kombinovanog pješadijsko – oklopnog napada probijene su tri linije rovova HVO. Ovaj uspjeh treba zahvaliti žestokoj artiljerijskoj podršci i lansiranju raketa “Luna” i “Volkov”. Da bi smanjila pritisak na Orašje, ARBiH pokreće val napada južno od koridora kod Srebrenika, Gradačca i Brčkog, dok podršku pruža i artiljerija Hrvatske vojske koja se nalazila preko rijeko Save. UN je zabilježio da je samo do 18 sati 14. maja 1995. godine na slobodne prostore Orašja ispaljeno blizu 5 000 projektila. Bitka za selo Vidovice je vođena deset sati, uz angažman blizu 500 vojnika, 10 tenkova i nekoliko praga i transportera VRS. Tom prilikom uništena i oštećena su četiri tenka, jedna praga i jedan transporter. HVO je imao dva poginula i pet ranjenih boraca. Do večernjih sati 15. maja VRS je gotovo u potpunosti obustavila pješadijske napade, uslijed velikih gubitaka.
Ostatak 15. i 16. maja protekli su u artiljerijskom djelovanju po Orašju i okolici, dok je 17. maja došlo do novog napada na pravcu Čović Polje – Lepenica i kod Obudovca i Batkuše. Tom prilikom uništena su još dva tenka dok su zarobljena dva pripadnika VRS. Narednog dana razbijena je na pravcu Krepšići – Vučilovac jedna diverzantska jedinica VRS. U jeku napada Orašje je posjetio i Provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Petar Anđelović koji je izjavio da “samo zajedničkom borbom možete opstati tamo gdje već stoljećima živite”. Ostatak ofanzive, koja je trajalo sve do 10. juna 1995. godine, protekao je u uzajamnoj artiljerijskoj paljbi. Prema navodima Zbornog područja Orašje do 6. juna 1995. godine uništeno je 18 tenkova VRS, ubijeno je 200 srpskih vojnika dok ih je oko 500 ranjeno. Tokom cijelog trajanja ofanzive ispaljeno je 40 000 projektila raznog kalibra, od čega 11 raketa tipa “volkov” i “luna”. Kada je 4. juna 1995. godine, HV i HVO otpočeo operaciju “Skok 2” na prostoru Livanjskog polja, VRS je bila prinuđena da ojača svoje položaje na tom dijelu ratišta. Zvanično, 10. juna Komanda VRS je izvijestila da je operacija “Plamen 95” obustavljena. Time je neslavno propao posljednji veliki pokušaj VRS da zauzme Orašje.
