Na razmeđini kotorvaroške, teslićke i travničke općine, na sjeveroistočnim padinama Vlašića, smjestila se planina Meokrnje. Najviši vrh planine iznosi 1 425 metara. Dominira nad ostalim objektima, a mještani ga zovu i Bukovićka planina, jer su vlasnici zemljišta najudaljenijeg sela travničke općine – Gluhe Bukovice. Meokrnje je bilo mjesto koje spaja ljude travničke i susjednih općina u mirodopskim uslovima, ali i mjesto oko koga su se vodile velike borbe u Drugom svjetskom ratu i odbrambeno – oslobodilačkom ratu ‘92 – ‘95. U toku Drugog svjetskog rata koristili su ga partizani za pripremanje otpora silama osovine. Travnički partizani predvođeni Abidom Lolićem su u martu 1942. godine, sa ciljem vezanja sa ostalim partizanskim jedinicama, izašli na vlašićka prostranstva odakle su vodili u narednim mjesecima žestoke i krvave borbe protiv četničkih i ustaško – domobranskih snaga.
Krvavu historiju Meokrnja u toku odbrambeno – oslobodilačkog rata prvo će osjetiti porodica Alage Zelkanovića, iz sela Gluha Bukovica. Alaga je početkom 1992. godine živio sa svojom porodicom baveći se stočarstvom, kao i ranije. Gotovo sve bliže komšije su mu bile srpske nacionalnosti. Komšije Bošnjaci su ga nagovarali da sa porodicom napusti imanje, jer je srpska vojska već zaposjela okolna brda oko Meokrnja, ali je Alaga odbijao otići. Kada je srpska vojska ušla u Meokrnje Alagi se izgubio glas. Nakon što su pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine 12. septembra 1992. godine oslobodili Meokrnje, otkrivena je masovna grobnica ubijenih Bošnjaka, a u njoj su pronađeni i posmrtni ostaci Alage Zelkanovića i njegove porodice – nedaleko od Spomen doma.
Borci odreda “Mehurići” ARBiH, sa ranije utvrđenih linija odbrane na Studenašnji, Mačkovcu i Velikoj ravni, sebi su za glavni zadatak postavili oslobođenje objekta Meokrnja. Plan oslobođenja izradio je Midhat Purić, komandant jedinice “Zlatni ljiljan”. Ipak, plan je rađen na lokalnom nivou jer starješine OpŠO Travnik nisu bile spremne žrtvovati borce za akciju, koja je prema njihovoj procjeni bila osuđena na neuspjeh. Pripreme su trajale sve do septembra 1992. godine, kada su borci odreda “Mehurići”, u sadejstvu sa snagama odreda Han Bila i Hum te jedinica Patriotske lige, pod rukovodstvom OpŠO Travnik, dobile zadatak da oslobode Meokrnje, Glavicu i Šadištorine, te da liniju odbrane sa desne obale Bile pomjere na Srebreno brdo. OpŠO Travnik je na ovom pravcu formirao Taktičku grupu 3 (TG3), na čijem čelu se nalazio Remzija Šiljak, koji je zajedno sa svojim starješinama rukovodio i koordinirao prvom ofanzivnom akcijom na prostoru Biljanske regije. Glavnim snagama u napadu komandovao je komandant odreda “Mehurići” Fahir Čamdžić, a jedinice Patriotske lige u neprijateljsku dubinu vodio je komandir Mujo Smriko.
U večernjim satima 11. septembra 1992. godine otpočelo je ubacivanje jedinica u pozadinu i raspored na položaje predviđene za napad. Početak napada trebao je uslijediti u 13 sati narednog dana ali je on kasnio 22 minute, kada su neprijateljski vojnici imali ručak. Iznenađenje je bilo potpuno – jednovremeni udar sa fronta i iz pozadine stvorio je paniku u redovima srpske vojske. Naročito teške borbe su vođene oko Spomen doma na Meokrnju. Zahvaljujući dobro isplaniranoj akciji srpska vojska je odbačena sa dominantnih položaja na Meokrnju, Studenaškoj i Glavici. Na pomoćnom pravcu pomjerene su linije na Srebreno brdo i Radijevac. Linije odbrane su pomjerene za oko četiri do pet kilometara naprijed.
Druga ratna godina donijela je i sukob sa Hrvatskim vijećem odbrane, tako da su se jedinice ARBiH morale pregrupisati i glavni dio snaga usmjeriti prema lašvanskoj dolini. Također, na vlašićkom platou je ostavljen određen broj snaga čiji je zadatak bio da odbiju sve napade srpske vojske, dok traje sukob sa HVO. Krajem maja i početkom juna 1993. godine dolazi do intenzivnijih borbi HVO-a i ARBiH na prostoru travničke općine, a glavnu komandnu ulogu u ovim borbama je uzela OG “Bosanska krajina”. Tako će ostati sve do formiranja 7. korpusa ARBiH u aprilu 1994. godine, kada će prostor općine Travnik sa njegovim vojnim jedinicama ući u sastav novoformiranog 7. korpsa. Procjena Komande OG “Bosanska krajina” je bila da će neprijateljska strana pokušati iznenaditi pripadnike ARBiH, što je i bilo tačno. Naime, u naređenju OG “Vlašić” Vojske Republike Srpske od 25. novembra 1993. godine stoji da se “pod hitno mora ovladati Meokrnjem i Ljutom gredom”. Početak 1994. godine i smirivanje sukoba sa HVO, a naročito potpisivanje Vašingtonskog sporazuma koji je doveo do okončanja sukoba između HVO-a i ARBiH, dalo je mogućnost da snage ARBiH preusmjere svoje jedinice na front prema VRS.
U to vrijeme težište angažmana 3. korpusa ARBiH bilo je na deblokadi grada Maglaja, koji se već 9 mjeseci nalazio pod blokadom združenih srpsko – hrvatskih snaga. Zbog toga je 16. marta 1994. godine naređeno OG “Bosanska krajina” da izdvoji po jedan bataljon za deblokadu Maglaja. Istog dana naređeno je i 27. i 330. brigadi, koje su držale položaje na Meokrnju, odnosno ka Vučijoj planini, da izvrše sve pripreme za izvođenje akcije u svojoj zoni odgovornosti. Međutim, niti VRS nije mirovala. Po zapisima iz Operativnog dnevnika OG “Bosanska krajina” od 23. marta 1994. godine VRS je iz pravca Mehurića, Svinjske glave i Uskog brda djelovala haubicom, minobacačima i pragom po Meokrnju.
Pošto je nosilac akcije na pravcu Meokrnje – Vučja planina bila 27. brigada, na prijedlog komandanta Mustafe Fazlića, dogovoreno je da početak napada bude 27. marta 1994. godine, u jutarnjim satima. Dan ranije sve planirane jedinice raspoređene su po položajima. Međutim, bez ikakvog nagovještaja, počeo je da pada snijeg, tako da jedinice raspoređene na položajima za napad nisu bile spremne za napad iz razloga što su bili u maskirnim uniformama koje su po snijegu vidljive. Za novi napad određen je 31. mart 1994. godine. Na glavnom pravcu napada Šadištorine – Vučja planina, nalazila se 27. brigada, koja je u jutarnjim satima probila linije odbrane srpske vojske na Vučijoj planini, te ovladala objektima Vučja glava, Krosine i Bezimenski vis kao i kotama 1 387 i 1 310. Borci iz sastava 17. slavne krajiške brigade napali su na pravcu Meokrnje – Usko brdo i Svinjska glava, ali su naišli na minsko polje poslije čega je došlo do konfuzije u redovima boraca, pa su se vratili na početne položaje. Ovakva odluka dovela je do neočekivanog raspleta u redovima 27. brigade koja je bila prisiljena štititi vlastitim snagama lijevi bok i dalje prodiranje u neprijateljsku dubinu. Na obali rijeke Bile, na pravcu Luta greda – Kvrkuša, napadala je 306. brigada koja je uspješno zaposjela Kvrkušu. Izostanak uspjeha na pravcu napada 17. slavne krajiške brigade omogućio je konsolidaciju snaga VRS , koje su izvršile kontranapad u cilju vraćanja izgubljenih položaja. Situacija na terenu se dodatno zakomplikovala tučom u Travniku kada je ubijen jedan pripadnik 17. slavne krajiške brigade poslije čega su borci ove brigade napustili položaje i krenuli u Travnik da se obračunaju sa licima koja su to učinila. U ovakvoj situaciji borci 27. brigade su ostali bez podrške na krilu pa su bili primorani da se povuku na početne položaje.
Dana 16. aprila 1994. godine Komanda 27. brigade je izvjestila Komandu 7. korpusa ARBiH da je uočeno pregrupisavanje snaga VRS u rejonu Meokrnja i da je vrlo moguć njihov napad na linije odbrane. Osam dana kasnije uslijedio je jak artiljerijski napad VRS po širem rejonu Meokrnja, Šadištorine i Javorka, nakon čega je otpočeo i žestok pješadijski napad. Uslijed žestokog napada pripadnici ARBiH su se povukli sa prvih linija odbane. Komanda 7. korpusa je, radi stabilizacije stanja, na teren uputila grupu starješina iz Operativno – nastavnog odjeljenja. Dolaskom u Krnu zatečeno je haotično stanje. Ne samo da su se borci 27. brigade povukli sa Meokrnja, nego su se počeli izvlačiti i borci sa desne obale rijeke Bile, gdje nisu vršeni pješadijski napadi srpske vojske. Ipak, Načelnik štaba korpusa je uspio smiriti stanje, tako da je Komanda 27. brigade formirala IKM neposredno iza Meokrnja, ali nije imala nikakvu vezu sa jedinicama koje su se nalazile na Šedištorinama. Zadatak da otkriju pravo stanje dobijaju operativci Komande 7. korpusa koji su upućeni u Gluhu Bukovicu i preko Mačkovca prema ranijim položajima 27. brigade na Šadištorinama, ne znajući da li će naići na pripadike ARBiH ili VRS. Kontakt sa borcima 27. brigade uspostavljen je na Javorku. Dalje povlačenje je zaustavljeno, a u zadatak je postavljena naredba da se vrate izgubljeni položaji. Dešavanja iz prve polovine aprila 1994. godine bila su najhaotičniji period boraca Meokrnja u toku agresije.
Komanda 7. korpusa ubrzano je radila na izvođenju kontranapada, tako da su poslana “hitna” naređenja 17. slavnoj krajiškoj brigadi, 27., 306. i 325. brigadi, te novoformiranoj 37. muslimanskoj lahkoj brigadi, sa konkretnim zadacima za napad, uz maksimalnu podršku artiljerije i tenkovske čete 7. korpusa ARBiH. Pripadnici 17. krajiške slavne brigade su dobili zadatak da izvrše obuhvatni napad na Meokrnje sa jugozapadne strane. Na pomoćnom pravcu – centralnom dijelu Vlašića, 306. brigada je dobila zadatak da zaposjedne objekte Ustovi, Tvrdu ravan i Kraljevo guvno. Za svega dva dana izvršena je priprema, a 27. aprila 1994. godine krenulo se u odlučujući napad. Jedinice iz sastava 27. i 37. brigade ovladale su objektima Šadorište, dok je 17. krajiška slavna brigada izvršila uspješan napad na Meokrnje. Pored toga oslobođen je i prostor Kvrkuše, Četničke grede, Glavice, Kika, Prašinca, Rusove, Tvrde ravni i Kraljevog guvna. Time je uspješno vraćen veći dio ranije izgubljene teritorije.
Do kraja rata pripadnici VRS izvršiće još nekoliko napada na dostignute linije ARBiH na Meokrnju, ali bez većih uspjeha. Borci ARBiH su na Meokrnju dočekali i kraj rata, a “dejtonska linija razgraničenja” na Meokrnju govori o žestini borbe za ovu planinu. I ostaci porušenog Spomen doma na Meokrnju su na “liniji razgraničenja”.
