U narodno sjećanje se posebno urezao period propasti Bosanskog kraljevstva. U vrijeme provala Osmanlija na bosanskom prijestolju se nalazio kralj Stjepan Tomašević, kojeg su Osmanlije uhvatile i 1463. godine likvidirali. U to vrijeme u Bosni su bile i dvije kraljice: kraljica Mara, žena kralja Tomaševića i kraljica majka – Katarina Kosača, kraljeva maćeha a žena umrlog kralja Stjepana Tomaša. Rođena je u Blagaju krajem 1424. ili 1425. godine. Otac joj je bio Stjepan Vukčić Kosača a majka Jelena Balšić. Kraljica Katarina posjeduje važno mjesto u narodnom predanju i o njoj se govori kao o omiljenoj vladarice. Tome je svakako doprinjela i njena tužna sudbina, kako zbog okolnosti pogibije njenog muža, kralja Tomaša, tako i zbog nesreće koja je zadesilo njezinu djecu – dvanaestogodišnju Katarinu i devetogodišnjeg Sigismunda. Osmanlije su ih zarobile u gradu Zvečaju, odveli u Istanbul i od tada ih majka nije više nikada vidjela.
Iako je bila zagovornik Crkve bosanske i njezin veliki simpatizer u maju 1446. godine se udala u skladu sa katoličkim obredom za bosanskog kralja Stjepana Tomaša, u mjestu Miodraž kod Fojnice. Sa kraljem je imala najmanje dvoje djece. Ubistvom supruga 1461. godine, nastupio je period slabašnih odnosa sa novim bosanskim kraljem Stjepanom Tomaševićem.
Kada su Osmanlije 1463. godine krenule na Bosnu Katarina se zatekla u blizini Kozograda iznad Fojnice, od kuda je, preko Kupresa, Konjica i Počitelja, uspjela pobjeći u Dubrovnik. Prema jednoj legendi konje svoje pratnje je potkovala naopako i često mijenjala smijer, kako bi uspjela izbjeći osmansku potjeru. Dana 26. oktobra 1463. godine povjerila je svoj srebreni mač Dubrovniku, koji treba naslijediti njezin sin Sigismund kada se oslobodi osmanskog ropstva. Njime bi on nastavio borbu protiv Osmanlija i obnovio Bosansko kraljevstvo.
Kosače su u jesen 1463. godine uspjele da oslobode gotovo svu svoju zemlju, a čak su oslobodile i neke dijelove koje su pripadale kraljevom domenu. Katarina se tada vjerovatno, nakratko, vratila u Bosnu, ali je bila primorana ponovo da se povuče u Dubrovnik u ljeto 1465. godine kada su Osmanlije poduzele novu ofanzivu. U naredne dvije godine živjela je na prostoru Humske zemlje ili na području Šibenika. Dvije godine poslije uputila se u Rim, gdje je ostala sve do svoje smrti. Papa ju je primio velikodušno uz plaćanje određene svote novca, od koje je kraljica za sebe i svoju pratnju iznajmila kuću. Sa posljednjim ostacima bosanskog plemstva tu je živjela do 1. oktobra 1469. godine kada se preselila u rimski reon Pigna. Kraljica je bila veoma popularna u rimskom društvu. Živjela je veoma udobnim životom. Rimski hroničari zapisuju da je na proslavi 1475. godine u bazilici Svetog Petra, za njom išla pratnja od 40 vitezova.
Unatoč takvom načinu života kraljica je, prema pisanju rimskih hroničara, cijeli period života u Rimu bila izrazito tužna. Glavni razlog tome su njezina djeca. Nadala se da će uz pomoć pape uspjeti povratiti Bosnu od Osmanlija i svoju djecu. Sa Portom su tokom sedamdesetih godina XV stoljeća vođeni pregovori o njihovom oslobađanju. U ljeto 1474. godine otputovala je u Herceg Novi kako bi uspostavila kontakt sa svojim mlađim polubratom, Ahmed pašom Hercegovićem, koji je prešao na islam i postao osmanski državnik. Nije poznato da li je u tome uspjela, ali u svakom slučaju nije uspjela vratiti svoje dvoje djece. Do kraja života slala je i brojne emisare na sve strane. Kada je čula da su prešli na islam i da nema nikakvih izgleda da ih vrati kući, oborila ju je tuga koja ju je i odvela u grob. U svojoj oporuci, koju je napisala 20. oktobra 1478. godine izrazila je želju da Papska stolica povede odlučnu borbu u cilju oslobođenja Bosne od Osmanlija i da papa bude vladar Bosne dok se njezina djeca ne oslobode i vrate u kršćanstvo. Dana 25. oktobra 1478. godine, u Rimu, je umrla bosanska kraljica Katarina Kosača. Sahranjena je u najuglednijoj rimskoj crkvi Ara Coeli u centru Rimu.
Na grob joj je postavljena ploča sa natpisom na bosančici. Godine 1590. originalna ploča je bila zamijenjena novom pločom sa natpisom na latinskom jeziku. Tom prilikom je pomaknut i grob. Zbog preuređenosti oltara posmrtni ostaci su premješteni uz obližnji stub, gdje se nalaze i danas uz nadgrobnu ploču.
Obzirom da se radi o jedinoj ličnosti, bosanske kraljevske dinastije, čiji su posmrtni ostaci u cjelosti sačuvani, njihov povratak u zemlju bi imao višestruki značaj i smisao. Ipak, do danas ne postoji odlučna inicijativa za ovakav poduhvat.
