Kao i u današnjem vremenu i tada je svaka kuća posjedovala manju ili veću avliju – atrij, koja je kući davala dodatnu ljepotu i osvjetljenje. Sva je pokaldrmljena kamenom, oblutkom, a okolo je zasađena loza, cvijeće i drugo zelenilo. Pored kuće se nalazio i ljetni mutvak, a mnoge avlije su posjedovale i bunar ili česmu.
Sa ulične strane se nalazio visoki zid, a gdje je bilo potrebno postavljen je i paravan od dasaka. kako bi se spriječili pogledi izvana. U zidu se nalazila kapija sa dva krila ili kanata sa velikim halkama ili zvekirima, koje su služili umjesto današnjeg električnog zvona, a kraj kapije mali prozor – kapidžik, kroz koji se gledao gost koji zakuca halkama i kraj kojeg djevojke obično ašikuju.
Neposredno uz avliju se nalazi i bašćica sa šljivikom i povrćem, a u blizini su i jednokrilna vrata – konšipke, koja su vodila u avliju prvog komšije. Ovakve kuće sa okućnicom je gradio obično srednji duštveni sloj, dok su imućniji stanovnici imali bogatije rješenje kuće.
Takva kuća se sastojala od dva zasebna ili međusobno spojena trakta, dok su oba dijela posjedovala posebne avlije i sav potrebni prostor u unutrašnjosti. Muški dio, gdje su odsjedali samo muškarci, se nazivao selamluk, dok se ženski dio, gdje je odsjedala i sitna čeljad, nazivao haremluk.
Ako su traktovi bili spojeni onda se u sredini zida nalazio jedan ugrađeni i vertikalno položeni ormarić – dolaf, koji se okretao oko svoje vertikalne ose. Preko njega se iz haremluka dostavljalo jelo i piće u selamluk, pri tome da žene ostaju nezapažene. Spojene traktove je vezao međuprostor – mabejin, preko kojeg se prelazilo iz jednog kraja u drugi. Tipičan primjer takve kuće je Svrzina kuća u Sarajevu.
