Kao što je poznato Bosna i Hercegovina danas posjeduje jedan izlaz na more, Neum. Kroz historiju nije uvijek bilo tako, nekada je posjedovala više morske teritorije, nekada manje, dok je nekada bila potpuno bez nje.
Za vrijeme bosanskih banova i kraljeva sav promet robe je išao preko Dubrovnika, Trogira i Budima. Još je bosanski ban Kulin, 29. avgusta 1189. godine, odobrio Dubrovačkoj republici, kao trgovačkoj i pomorskoj sili, nesmetanu trgovinu kroz njegovu zemlju. U vrijeme bana Stjepna II Kotromanića Bosna je posjedovala morsku obalu dužine oko 95 kilometara od rijeke Cetine na sjeveru do Dubrovnika na jugu.
Bosna je u ovom periodu dobila i granicu sa “kraljicom Jadrana” – Venecijom. Dubrovčani su 1333. godine otkupili Ston, Pelješac i Bistrinu od bana Stjepana II Kotromanića, obavezujući se da će mu za to plaćati godišnje 500 dukata. Istovremeno, da bi spriječili politička previranja, isplaćivali su i srpskom caru Dušanu 8 000 dukata godišnje. Kako im država nije bila kopnenim putem povezana odlučili su od srpskog cara kupiti pojas Slanskog primorja, koji se zapravo nije ni nalazio u posjedu srpskog cara. Ovome se usprotivio bosanski ban Stjepan II Kotromanić, te će doći do rata između bosanskog bana i srpskog cara. U vrijeme Tvrtka I Kotromanića doći će do novog teritorijalnog širenja srednjovjekovne bosanske države.
Pred kraj svoje vladavine, 1390. godine, spominje se sa titulom “dei gratie Rassie, Bosne, Dalmatie, Croatie, Maritimeque etc. rex inclytus”. Prepoznatljiva širina teritorije je: Una, Drina, Sava, Jadran. Nakon ratova protiv Ugarske i Srbije, u prvoj polovini svoje vladavine, u januaru 1377. godine Tvrtko proširuje bosanski teritorij na prostor Konavla, koji se nalazi u Dubrovačkom zaleđu, i na prostor Dračevice (otok Brač u Jadranskom moru). Iskoristivši sukob u Ugarskoj, koji je nastao nakon smrti Ludvika I, Tvrtko I Bosni priključuje i grad Kotor sa okolicom, 1385. godine. Još ranije, 1382. godine, kako bi razbio dubrovački monopol na trgovinu soli, Tvrtko I podiže grad Herceg Novi. Time je Bosna dobila i izlaz na more u današnjoj Crnoj Gori. Nakon što je dobio grad Kotor, Tvrtko I kreće u osvajanje istočnojadranske obale, te 1387. godine zauzima grad Klis. U ljeto 1390. godine zauzima i gradove: Trogir, Šibenik i Split, te otoke Brač, Korčulu i Hvar. Time su svi gradovi, izuzev Zadra i Duboravnika, na Jadranu postali dio srednjovjekovne bosanske države. Koristeći tradicionalnu samostalnost oblasnih gospodara Dubrovnik je od braće Sankovića 1391. godine dobio Konavle sa tvrđavom Soko, kao i povelju kojom im se garantuje slobodna trgovina po njihovom području.
Po nalogu kralja Tvrtka, vojvoda Vlatko Vuković i Pavle Radinović napadaju Sankoviće i dijele njihova imanja. Smrću kralja Tvrtka bosanska država zapada u krizu. Pojavluje se niz slabašnih vladara koji će olahko prodavati ili predavati sve ono što je Tvrtko stekao. Kralj Ostoja će 1399. godine Dubrovčanima predati Primorje – od Kurila do Stona. U ovom periodu Bosna gubi primorsku obalu na zapadu Dalmacije. Oblasni gospodari Sandalj Hranić i Radoslav Pavlović, uz pristanak centralne vlasti, kralja i sabora, prodaju Dubrovčanima Konavle 1419, odnosno 1426. godine, kada ono dolazi pod vlast Mlečana. Sredinom XV stoljeća bosanska obala se prostire od Omiša na zapadu do Stona na istoku, dužine oko 110 kilometara i na prostor Bokokotorskog zaljeva sa gradovima Herceg Novi, Kotor i Risan.
Padom Bosne 1463. godine ona gubi sve svoje izlaze na more. Dijelove Bosanskog kraljevstva okupirali su, pored Osmanlija, i Ugari te Mlečani. Nakon formiranja Bosanskog sandžaka i osvajanja u centralnoj Bosni, 1470. godine Osmanlije su izvršile i prodor u Hercegovinu. Godine 1482. osvojen je i grad Herceg Novi čime je Hercegovina vratila izlaz na more. Tokom XVI stoljeća bosanski sandžak begovi, a naročito Gazi Husrev beg i Ferhad beg Sokolović, će nastaviti širenje bosanske teritorije na prostoru Dalmacije. Godine 1527. zabilježeno je da osmanska vlast obuhvata: “osvojene gradove u Dalmaciji od Cetine na zapadu i sjeveru…” koji su priključeni Bosanskom sandžaku. Gazi Husrev beg će 1537. godine osvojiti i Klis, u splitskom zaleđu, nakon čega će biti osnovan i Kliški sandžak. Veći broj mjesta u Zadarskom zaleđu je osvojen i u vrijeme bosanskog namjesnika Ferhad bega. U vrijeme potpisivanja mira u Žitva Toroku, 1606. godine, granice Bosanskog ejaleta (osnovan 1580) su obuhvatale prostor između Drave i Save, na istok prema Đurđevcu, Kloštru i Pitomači, na jugozapadu prema Savi istočno od Siska, tako da su Rača, Garićgrad i Moslovina bili izvan osmanske vlasti. U Jadranskom primorju Bosanski ejalet je graničio sa mletačkom na liniji od Zadra do Dubrovnika, tako da je Bosanskom ejaletu pripao Velebit prema Senju, Brinju i Otočcu, sa Skradinom i Makarskom krajinom koje su bile isturene u Mletačkom posjedu. U vrijeme Kandijskog rata (1645 – 1699) Bosanski ejalet je nakratko izgubio Makarsku krajinu, dok se na jugu protezao od teritorija Dubrovnika do Ulcinja i Bara, koji je pripadao Rumelijskom ejaletu, i Kotora koji je pripadao Mletačkoj. Izbijanjem Bečkog rata (1683 – 1699) Bosanski ejalet je izgubio najveći dio Dalmacije, time je i ukinut Cernički i Lički sandžak, dok je u Hercegovini izgubljen Herceg Novi. Razgraničenjem između Mletačke i Osmanskog carstva, u sklopu Bosanskog ejaleta ostali su još samo Klek i Sutorina koji su imali izlaz na more. U novom ratu (1714 – 1718) između Mletačke i Osmanskog carstva, Mlečani su se uspjeli proširiti na prostor dubrovačkog zaleđa, ali taj prostor gube potpisivanjem mira u Požarevcu 1718. godine. Dubrovačka republika, ne želeći da im susjed bude Mletačka, dobrovoljno potvrđuje da izlazi na more kod Sutorine i Kleka budu u sastavu Bosanskog ejaleta.
U narednih dvjesto godina BiH će imati ova dva izlaza na more. Bosna je uspjela da sve do 1946. godine sačuva svoja dva izlaza na more, iako je austrijska politika nastojala tokom cijelog XIX stoljeća (sve do okupacije 1878. godine) da kupi ove izlaze. U tu svrhu angžovana je i misija na čelu sa Bernardom Kabogom, koja je imala za cilj da od Osmanlija kupi ova mjesta ali nije uspjela. Ulaskom u sastav Kraljevine SHS/Jugoslavije za BiH je nastupio težak period. I pored toga što je izbrisana sa geografske karte 1929. godine, BiH je zadržala svoje utemeljene granice koje su obnovljene na zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu 1943. godine. BiH je potvrđen ravnopravan položaj u novoj Jugoslaviji uz najstarije granice u Evropi (uz Švicarsku), stare nekoliko stotina godina. Ipak, nakon okončanja Drugog svjetskog rata došlo je do tajnog cijepanja teritorija BiH. Pravne ciljeve povlačenja međurepubličkih granica znao je samo najuži politički vrh Jugoslavije. U jednom razgovoru Blažo Jovanović, advokat po profesiji, ubijedio je Đuru Pucara Starog da Sutorina prirodno pripada Crnoj Gori, te je tako Pucar pristao dati potpis na novu granicu. Teritorijalna podjela BiH izvršena je Zakonom o teritorijalnoj podjeli Narodne Republike BiH na okruge, srezove i područja narodnih odbora od 18. avgusta 1945. godine i Uredbom o određivanju područja narodnih odbora i ustanovljenju sjedišta narodnih odbora od 27. avgusta 1945. godine. Ustavom Federativne Narodne Republike Jugoslavije od 31. januara 1946. godine, definitivno su riješene granice. Time je Bosna izgubila jedan svoj izlaz na more.
