Do sredine XVI stoljeća na Islam je prešla polovica stanovništva tadašnje osmanske Bosne. Na to su u dobroj mjeri uticale osmanske povlastice u slučaju priključenja ratnom stroju, razvoj gradskog života koji je bio preodređen sa muslimane, ali i sličnosti sa starom religijom. U novije vrijeme utvrđeno je da je iz Bosne, čak i nakon osvajanja, dosta roblja odvođeno u unutrašnjost Osmanskog carstva, tako da je vjerovatno i taj segment mogao uticati na promjenu religije. Generalno gledajući, krstjanska hijerarhija iskazivala je negativan stav prema islamu, a seljaštvo nije niko ni pitao niti je ono imalo neki poseban stav.
Često se ponavlja da je osmansku vlast dočekao veoma mali broj krstjana, jer je ta vjerska zajednica gotovo u potpunosti bila uništena uslijed križarskih ratova i antikrstjanske politike posljednja dva bosanska kralja – Stjepana Tomaša i Stjepana Tomaševića. Takva tvrdnja oslanja se i na veoma mali broj osoba zabilježenih u osmanskim defterima (spisima) pod tom oznakom. No, posve je jasno da osmanski popisivači nisu bilježili vjersku pripadnost, nego socijalni status. Stoga zabilježeni krstjani nisu oni koji se tako u vjerskom smislu nazivaju, nego stalež, ali u sklopu vjerske zajednice. Stoga se može pretpostaviti da je stvarni broj porodica “simpatizera” Crkve bosanske u drugoj polovini XV stoljeća, odnosno u eri propadanja Kraljevine Bosne, bio zanemariv i iznosio nekoliko hiljda pripadnika. U periodu od 1468. do 1530. godine broj muslimanskih porodica u Bosni narastao je sa 332 na 16 935. Pretpostavi li se da broj krstjana u ranim popisima čini kao elita vrlo mali postotak ukupnog heretičkog društva, onda se može zamisliti nekoliko hiljada domova običnih pristaša.
Bosanski krstjani nisu imali status vjerske grupe nakon 1463. godine, sa kojom bi bili regulisani njihovi odnosi, kao što je bio slučaj sa pravoslavnom crkvom, a nisu dobili niti ahdnamu poput katolika. Upravo u tom razdoblju, kada se izdaje ahdnama, regulišu odnosi sa pravoslavnim stanovništvom, samo u Bursi prodano je više hiljada robova označenih tako kao da potječu iz Bosne. Za njih je u defterima upotrijebljen izraz “Bosnalü”. Prodaja robova u to vrijeme u Osmanskom carstvu nije imala nikakvu političku i vjersko – pravnu prepreku. Za njih niko ne bi išao, od prvog kadije pa sve do Istanbula, da moli i prosvjeduje. Pored toga, postoji niz pritužbi još iz XVI stoljeća za hvatanje i prodavanje raje u pograničnim krajevima, dakle i onde gdje krstjana kao vjerske skupine nikada nije bilo. Time možemo ostati pri tezi da je postojala neka veza između pripadnika Crkve bosanske i procesa prelaska na islam, pa sve i da je tačna istina o prelasku 30 000 pred sultanom Mehmedom II, onda bi se ona mogla dovesti u vezu sa time da je taj narod time htio izbjeći odvođenje u roblje.
Za razliku od samog spomena krstjana, u spisima daleko više ima spomena njihovih posjeda i nekretnina koje su u “iznimnim slučajevima oduzete od strane osmanskog cara”. Također, bi se moglo ustanoviti da krstjani uglavnom nisu živjeli izmiješano sa nekrstjanima. Zatim, dva puta su krstjani u spisima spomenuti zajedno s osmanskim vojnicima. Dakle, itekako je postojao i sloj pripadnika Crkve bosanske koji se na najvišem nivou integrisao u osmansko društvo. I spomen kraljevih darovanja i oduzimanja posjeda potkrepljuje pretpostavku o (višem) društvenom sloju – ko bi nešto donirao zavisnom seljaku? Vjerovatno su takvi krstjani odlučili ostati pod novom vlašću pa su dobili porezne olakšice za vjernu službu sultanu. Koliko je takvih prešlo na islam, danas je veoma teško reći, niti postoji tačan podatak o tome. Pitanje je i da li se veći broj krstjana iselio u tada slobodnu Hercegovinu, od broja krstjana koji su prešli na Islam. Ipak, činjenica je da je i broj krstjana koji su naseljavali ovaj prostor prema hercegovačkom popisu iz 1477. godine nevelik i uglavnom se barata cifrom od nekoliko stotina krstjana.
