Nakon vojnih vježbi koje je izvela austrougarska vojska 26. i 27. juna 1914. godine kod Tarčina, prijestolonasljednik Franc Ferdinand je 28. juna stigao u Sarajevo, zajedno sa svojom suprugom Sofijom. Međutim, kod Latinske ćuprije je izvršen atentat od strane Gavrila Principa, koji je pucao iz pištolja u Franca i njegovu suprugu. Nakon toga mnoge srpske ustanove i radnje su napadnute a bosanskohercegovački sabor je održao sjednicu i osudio atentat. Vijest o atentatu je obišla cijeli svijet, koji je uskoro potonuo u ratni plamen.

Kraj jula i početak avgusta 1914. godine u Bosni i Hercegovini je prošao u užurbanoj mobilizaciji ljudstva i materijalnih sredstava za predstojeće ratne operacije. Ogroman broj vojnih obveznika slivao se u regrutne centre, prikupljala se stoka za vuču i klanje, otkupljivalo se žito i druga hrana, nabavljala se raznorazna oprema, prije svega kola i samara, dok su zanatlije stavljene u službu rata. Željezničke pruge su bile gotovo u potpunosti zakrčene zbog transporta. Istovremeno u periodu od 29. jula do 11. avgusta austrougarska artiljerija bombarduje srpske položaje preko Drine i postavlja pontonske mostove.

Time je BiH postala neposredno ratno područje i takvo stanje će biti sve do početka 1916. godine. Nakon što su obavljene sve ratne pripreme V i VI austrougarska armija 12. avgusta prelaze lijevu obalu donje Drine i zauzimaju Loznicu, dok 20. avgusta nove austrougarske jedinice nastupaju kod Višegrada i Priboja. Uskoro će doći do dobro poznate Bitke na Ceru, u kojoj će austrougarska vojska doživjeti poraz, nakon čega će doći do njezinog povlačenja preko Drine.

Prodor srbijanskih i crnogorskih snaga od Višegrada do Foče izazvao je masovni bijeg muslimanskog stanovništva, dok ih je pravoslavno dočekalo kao oslobodioce. Takvo ponašanje prouzrokovalo je represivne mjere, pa je nakon povlačenja crnogorske vojske kod Foče uhapšeno 180 Srba, od kojih je 71 osoba strijeljana, dok su 24 odvedene u logor u Arad. Od 3. septembra počinje srpsko – crnogorska ofanziva Užičke i Sandžake grupe na prostoru jugoistočne Bosne (Foča, Goražde, Stari Brod, Višegrad i Međeđa), a tri dana kasnije i na Savi.

Zadatak je bio da se prodre do Sarajeva i doline rijeke Krivaje. Austrougarska vojska ih je uspjela na kratko zaustaviti 8. septembra, da bi u novom naletu Sandžačka grupa 25. septembra zauzela planinu Jahorinu, a potom početkom oktobra ovladati Romanijom. Užička grupa je zauzela Višegrad, Han Pijesak, Sokolac i prekinula cestovnu komunikaciju Sarajevo – Vlasenica.

Istovremeno prve crnogorske jedinice dolaze do Kozije ćuprije na ulazu u Sarajevo. Nastupila je teška situacija pa je austrougarska vojska prebacila dodatne trupe i 4. oktobra krenula u kontraofanzivu, napadom na Užičku grupu. U periodu od 4. do 10. oktobra vođene su žestoke borbe poslije kojih je srpska vojska odbačena južno od puta Han Pijesak – Sarajevo. Period zatišja iskoristio je general Oskar Potiorek da sa novoformiranom 50. divizijom iz sastava 15. korpusa 18. oktobra poduzme ofanzivu u jugoistočnoj Bosni i potisne Užičku grupu na desnu obalu rijeke Drine. Iza nje, do 30. oktobra, su se povukle i crnogorske jedinice.

U novembru 1914. godine austrougarske jedinice pokreću novu ofanzivu te zauzimaju Valjevo i Beograd, a potom doživljavaju težak poraz u Bici na Kolubari, te se još jednom moraju povući. Od tog perioda pa sve do zajedničke ofanzive Centralnih sila u oktobru 1915. godine, BiH je bila frontalno područje i tek nakon zauzimanja Srbije i Crne Gore postaje ratno zaleđe.

U periodu dok je BiH bila poprište ratnih operacija veliki broj stanovništva je morao napustiti svoje domove i biti evakuisan. Nakon što je austrougarska vojska doživjela poraz u Bici na Ceru i počela da se povlači iz Sandžaka za njom je krenulo oko 9 000 Bošnjaka. Istovremeno je bježalo i bošnjačko stanovništvo iz Višegrada, Foče i Čajniča, koje se smjestilo na sigurno područje u unutrašnjosti zemlje. Nakon sloma srpsko – crnogorske ofanzive u novembru se vratilo 26 448 osoba. Međutim, uskoro je uslijedio novi napad pa su ova područja ponovo morala biti evakuisana. Sredinom januara 1915. godine broj izbjeglica je iznosio 46 000. Broj je i dalje rastao pa je u ljeto 1915. godine iznosio 104 000. Tek u jesen iste godine, kada je zauzeta Srbija i Crna Gora, stvoren je uvjet za njihov nesmetan povratak. Obzirom da je tokom ratnih operacija uništeno i oštećeno oko 15 000 stambenih objekata, pristupilo se izgradnji i obnovi stambenih blokova. Ipak, do kraja 1916. godine još uvijek je bilo 3 221 potpuno uništenih i 1 644 jače uništenih objekata.

Smirivanjem situacija i prestankom direktnog ratnog djelova, otpočeo je čitav niz političkih procesa, uglavnom protiv Srba. Godine 1915. održana su četiri đačka procesa: banjalučki sa 27 optuženih, mostarski sa suđenjem u Sarajevu za 10 optuženih, sarajevski sa suđenjem u Travniku za 65 optuženih i tuzlanski sa suđenjem u Bihaću za 40 optuženih đaka. Nakon pronalaska obavještajne arhive srpskog oficira Koste Todorovića u Loznici, krajem avgusta 1914. godine, otpočeo je najveći veleizdajnički proces održan u Banja Luci protiv 156 Srba. Odlukom suda od 22. aprila 1916. godine, 16 optuženih je osuđeno na smrt vješanje, dok su ostali osuđeni na zatvorsku kaznu u trajanju od 3 do 20 godina. Intervencijom sa strane, smrtna kazna je ublažena doživotnom robijom.