I pored odredbe mirovnog ugovora iz 1720. godine, po kome se Rusija obavezala da se neće uplitati u unutrašnje poslove Poljske, Petrograd (glavni grad Rusije) se toga nije pridržavao. Nakon smrti poljskog kralja Augusta II 1733. godine, došlo je do borbe za prijestolje.
Rusko miješanje je izazvalo negodovanje osmanske države. Poljska je smatrana za tampon zonu između Rusije i Osmanskog carstva, tako da Porti nije odgovarao poljski kralj naklonjen Rusiji. Drugi razlog, zbog kojeg su zahladnili odnosi, su bili Tatari koji su bili vjerni saveznici Osmanskom carstvu. Tatari su često upadali u zemlje pod ruskom vlašću, kako bi pomogli osmanskoj državi u njezinim političkim pretenzijama. Ovakvo djelovanje je smetalo Rusiji.
Ipak, u stvarnosti Rusiji je odgovaralo ovakvo djelovanje Tatara kako bi pronašli povod za zauzimanje najveće osmanske tvrđave na Krimu – Azova. Već u martu 1736. godine dolaze informacije da ruska vojska opsjeda Azov, te da je zauzela određeni broj pozicija. Zbog toga, Porta 28. maja 1736. godine Rusiji objavljuje rat. Ruska vojska je u prvim mjesecima rata napredovala, ali je ipak pred kraj 1736. godine zaustavljena.
Obzirom da je Rusija bila u stanju angažovati blizu 200 000 vojnika, što ju je činilo najjačom evropskom silom tog vremena, Porta je sprovela niz mjera u cilju mobilizacije što većeg broja vojnika, širom carstva. Fermani su stigli i u Bosanski ejalet. Beglerbeg Abdulah paša Muhsin je dobio naređenje da u što kraćem roku mobiliše što veći broj ljudi. U prvoj fazi mobilisano je 1 200 Bošnjaka, pod komandom Bećir paše Čengića, tadašnjeg hercegovačkog sandžak bega.
Ubrzo je stigao i novi ferman od sultana Mahmuda I u kojem je navedeno da svaki 20-ti profesionalni vojnik iz Bosanskog ejaleta treba biti mobilisan za potrebe slanja na ruski front. Uz to naglašeno je da svi vojnici moraju biti zdravi i sposobni za borbu, te da im se moraju osigurati putni troškovi i troškovi za osnovne životne namirnice. Za mjesto okupljanja sve mobilizirane vojske određen je grad Bender (Moldavija). Iako je mobilizacija tekla sporo, zbog nedostatka novca, u avgustu 1736. godine je za potrebe borbe bilo spremno 8 047 ljudi. Drugi izvori spominju da je u rat otišlo 7 200 Bošnjaka, dok treći spominju cifru od 10 000 vojnika i oficira. Glavni zapovjednik svih mobiliziranih vojnika i oficira je bio Bećir paša Čengić.
Uz njega su se našli i brojni drugi bosanski kapetani. Bosanska vojska se 8. novembra uputi prema tvrđavi Iskači kod Dobrudže, gdje ju je čekao veliki vezir Kor Ahmed paša. Nakon kraćeg odmora vojska se uputi prema Moldaviji, krećući se desnom obalom rijeke Dnjestar. Porta je totalno zapustila Bošnjake koji su se uputili na ruski front, tako da su brojni dezertirali zbog neisplaćenih novčanih prihoda, koji su im obećani. Razlog dezerterstva je bio i što su se našli daleko od rodnog kraja.
Sultan je naredio zatvaranje svih skela na Dunavu kako bi se spriječilo bježanje, ali su Bošnjaci i dalje dezertirali. Ipak, situacija se u proljeće stabilizovala te je Bećir paša sa bosanskom vojskom napustio Moldaviju i krenuo prema glavnoj liniji osmansko – ruskog fronta. Da bi se spriječile nove nesuglasice, Porta je često slala fermane u kojima je hvalila junaštvo Bošnjaka i obećala je isplaćivanje svih zaostalih plaća. Bošnjacima su se uskoro priključili i ostali odredi osmanske vojske – tatarski odredi i odred Ibrahim paše Skopljaka, jačine do 6 000 ljudi.
Pokrete ove vojske su pratili Rusi na čelu sa generalom fon Lesinom. Saznavši za to osmanska vojska ih napada i nanosi im poraz u dolini rijeke Dnjepar. U borbi je poginuo i general Lesin. Novim fermanom, Bošnjacima je naređeno da čim prije stignu na polje kod Bendera. Već 21. marta 1737. godine izvršen je pokret bosanske vojske, koja se potpuno uklopila u glavninu osmanskih snaga.
U mjesto Bender su stigli 27. juna, odakle su po naređenju osmanske komande upućeni kao ispomoć tvrđavi Očakov. Put prema Oziji prošao je bez većih poteškoća. Da bi ih dodatno stimulisao sultan je Bošnjacima poslao 30 000 groša, kao nadoknadu za učešće u ratu. Neposredno pred dolazak u Očakov, do ovog grada je stigla i ruska vojska. Rusi su uskoro opkolili tvrđavu na prostoru rijeke Dnjepar i Perezana, sve do ušća mora, i na tom dijelu postavili između 300 i 400 topova. Uskoro je otpočela unakrsna artiljerijska borba, koja je trajala petnaest dana. Ruski pješadijski napadi su se smjenjivali jedan za drugim, ali su ih Bošnjaci odbijali.
Ipak jedan momenat će postati presudan za bitku. Prilikom djelovanja ruske artiljerije pogođena je glavna ostava oružja, što je dovelo do uništenja trećine tvrđave i pogibije velikog broja branilaca. Zbog nedolaska pomoći, 14. jula 1737. godine branioci se predaše ruskoj vojsci, koja je istog dana i zauzela tvrđavu i grad Očakov (Oziju). Ruska vojska je odmah po zauzimanju tvrđave pogubila većinu značajnijih osmanskih ličnosti, među kojima je bio i Bećir paša Čengić. Preživjeli vojnici su dopali u rusko ropstvo. Pored Bećir paše, likvidirano je još 80 uglednih Bošnjaka. U rusko ropstvo došlo je i 7 743 Bošnjaka. Na osnovu broja poginulih i zarobljenih da se zaključiti da je u Bici kod Ozije učestvovalo oko 10 000 Bošnjaka.
Zarobljeni Bošnjaci su u ropstvu prošli brojne torture te su zbog toga, kao i zbog nepodnošljive ruske zime, loših uvjeta u ropstvu i činjenice da su daleko od svoje Bosne, brojni umrli. Zbog toga 6 403 Bošnjaka nikada nisu dočekala povratak svojoj domovini. Potpisivanjem mirovnog ugovora 28. decembra 1739. godine, kući se vratilo samo 1 340 Bošnjaka.
Ipak, zbog lošeg provođenja načela mirovnog ugovora, preživjeli su se kući vratili tek u oktobru 1742. godine. Ipak, zahvaljujući ovoj teškoj bici preživjeli Bošnjaci će odigrati ključnu ulogu u sprječavanju upada austrijske vojske na prostor Bosanskog ejaleta. Tužna sudbina Bošnjaka pogodit će i motivisati one bosanske ratnike u Bosajskom ejaletu, koji će samo 21 dan nakon epizode kod Ozije odnijeti najblistaviju pobjedu u historiji Bošnjaka, kada su do nogu potukli austrijsku vojsku kod Banja Luke.
