Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca kreirana je uz blagoslov Evrope u kasnu jesen 1918. godine, poslije krvavog Prvog svjetskog rata, kao izraz želje njenih stanovnika da stvore jednu višenacionalnu zajednicu. I južnoslavenima koji su se zatekli na prostoru koji je bio pod kontrolom Austrougarske monarhije, a i onim koji su bili pod vlašću Kraljevine Srbije bilo je u interesu da se što prije ujedine, tako da se o lošim stranama ujedinjenja nije pričalo. U novu državu unesene su stare klice novih problema. Nova država je u cjelini osjećala posljedice naglog ujedinjenja jer su dojučerašnji protivnici postali prinuđeni prijatelji u formiranju nove zajednice naroda. U suštini brojni političari ali i apolitični ljudi nisu bili za formiranje zajedničke države. Srpskoj strani, kao oslobodiocima ovih prostora, nije odgovarala ravnopravnost ostalih naroda u novoj državi, dok je hrvatska i slovenska strana, pa i bošnjačka koja se ništa nije pitala, bila svjesna da uslijed ugroženosti Italijana sa zapada moraju brzo reagovati i isposlovati kakve tavke povlastice u zajedničkoj državi sa Srbima. Pored velikog zaostatka u procesu modernizacije društva evropskog tipa, velika slabost KSHS, odnosno, iza 1929. godine, Kraljevine Jugoslavije, u međuratnom periodu je u tome što krupna pitanja kao što su uređenje države i nacionalno pitanje nisu nikada uspješno riješene, niti je za to bilo pretjerano dobre volje. Rezultat ovoga je bilo tapkanje u mjestu i čekanje one zore koja će poslije duge mračne noći napokon doći.
Iako su u državi postojala tri “ravnopravna naroda”, Srbi su bili najjači i najbrojniji. Za stvaranje države dali su najveću ulogu, uz ogromne ljudske žrtve. Zbog tih razloga željeli su u novoj državi stvoriti dominantnu ulogu, što su i uspjeli Vidovdanskim ustavom od 28. juna 1921. godine. Hrvati to nikad nisu mogli nikome zaboraviti, a naročito Srbima, koji su, da bi u državnom parlamentu preglasali Hrvate, trgovali glasovima drugih, a naročito glasovima bosanskohercegovačkih muslimana. Državna vlada je, 15. marta 1921. godine napravila sporazum sa JMO (Jugoslavenska muslimanska organizacija), koju je vodio Mehmed Spaho. Po tom sporazumu se, kao nagrada za glasove u Ustavu, trebala obezbijediti kompaktnost cijele teritorije Bosne i Hercegovine u njenim historijskim granicama. Ubrzo je formiran hrvatski blok a atentatom u skupštini na hrvatske poslanike 1928. godine došlo je do najteže političke krize u državi.
Suspendiranjem Ustava i zabranom rada svih političkih stranak na prostoru KSHS, 6. januara 1929. godine kralj Aleksandar I Karađorđević zavodi tzv. Šestojanuarsku diktaturu. Predsjednik vlade postao je general Petar Živković, a odluku o tome donio je kralj, čije su ovlasti tog trenutka postale neograničene. Mehmed Spaho, kao najznačajniji bošnjački političar i vođa JMO, imao je veliki utjecaj na bošnjačko stanovništvo te da bi njegov pozitivan stav novonastalom situacijom dobio legitimitet kod bosanskohercegovačkih muslimana, nova Vlada nastojala ga je pridobiti na svoju stranu. Iz jednog Spahinog razgovora sa njemačkim konzulom Driefelom može se saznati vjerodostojna informacija o tome da je u interesu Živkovićeve Vlade bilo da se Spaho uvuče u novu vlast. Ipak, plan Vlade bio je novo preuređenje države, što je podrazumijevalo uvođenje banovina, a to je značilo da će prostor današnje Bosne i Hercegovine biti podijeljen. Zbog ovakve, sve očiglednije, situacije Spaho nije želio prihvatiti poziciju ministra koja mu je nuđena. Ne želeći učestvovati u mutnim i za BiH pogubnim radnjama, Spaho se gotovo u potpunosti povukao iz javnog političkog života države. Ipak, tajna policija bila je dobro informisana o Spahinom privatnom djelovanju. Tajna služba je doznala da je Spaho boravio u Istanbulu od 18. aprila do 11. maja 1929. godine te je angažovala ljude da ga prate. Špijuniranje Spahe nije prestalo niti poslije toga. Policijska direkcija navodi podatak da se u periodu nakon uvođenja diktature Spaho redovno sastajao sa drugim istaknutim bosanskohercegovačkim muslimanima: Uzeir agom Hadžihasanovićem, Šefkijom Behmenom, Mahmudom Behmenom, Halidom Hrasnicom i dr. Navedeno je da je Spaho vjerovatno raspravljao o unutrašnjoj političkoj situaciji u državi. Vlastima je posebno bio zanimljiv Hrasnica koji je kao i Spaho otvoreno bio protiv preuređenja države. Na konferenciji za novinare hrvatski političar Vladko Maček je optužio Hrasnicu da “je odbio njegov prijedlog za preuređenje države, zato što on ide diobom Bosne.” Bilo je jasno da se bošnjački političari ne pitaju mnogo o novom državnom uređenju, do kojeg je došlo u oktobru 1929. godine. Tom prilikom država je podijeljena na devet banovina. Kralj Aleksandar je ovakvu odluku branio stavom da se štite nacionali interesi, iako je ovim činom potpuno razbijena kompaktnost bosanskohercegovačke teritorije a bošnjački političari su još više izgubili ionako minoran politički utjecaj.
Dvije godine kasnije dolazi do novog Ustava, nazvanog Oktroirani ustav, poslije čega nastupa otopljenja političke situacije u državi. To je posebno bilo vidljivo u drugoj polovici 1932. godine, kada i u BiH dolazi do političkog buđenja. Ipak, ozbiljniji istup bošnjačkih političara desio se tek u januaru 1933. godine, kada je Spaho objavio posebnu rezoluciju JMO u kojoj se kritički odnosi prema statusu BiH u Kraljevini Jugoslaviji. Tzv. Punktacije bile su odgovor na katastrofalan položaj Bošnjaka i BiH u jugoslavenskoj državi te se tražio ravnopravan status BiH. Ovakav revolt za rezultat je imao Spahino hapšenje i određivanje zatvorske kazne u dužini od 20 dana. Sa Spahom je uhapšen i Halid Hrasnica. Međutim, ono što vlast nije očekivala je činjenicada će hapšenje Spahe i Hrasnice dovesti do ogromnog rasta popularosti ova dva političara među bošnjačkim narodom. Niz punktacija koje su uslijedile bile su jasan znak nezadovoljstva trenutnim uređenjem države. Bošnjaci su svjesno iskoristili nezadovoljstvo šestojanuarskim režimom koje je bilo sve očitije u cijeloj državi jer su znali da Vlada neće moći samo njh optužiti. Međutim, Vlada generala Živkovića i kralj Aleksandar nisu imali želju suočiti se sa stvarnim problemom u državi, sve do atentata na kralja Aleksandra u Marseju 9. oktobra 1934. godine. U sljedećim godinama pozicija Bošnjaka se nije bitnije promijenila, ali je ulazak Spahe u Vladu 1935. godine znatno stabilizovao položaj BiH te su Bošnjaci imali nekoga ko se zalagao za njihove interese. Međutim, taj utjecaj je bio samo prividan, jer je već 1939. godine kada je Spaho ubijen dogovorom Cvetković – Maček došlo do novog preuređenja države na štetu Bosne i Bošnjaka.
