Početkom februara 1943. godine njemačka vojska i njezini saveznici doživljavaju težak poraz kod Staljingrada, što će se ispostaviti kao prekretnica rata jer od tog perioda inicijativa na svim ratištima prelazi na stranu saveznika. Saveznički generali su procijenili da bi se rat mogao uskoro završiti, te u tom cilju dolazi do niza savezničkih sastanaka od čega je za naše prostore posebno značaj sastanak iz Kazablanke u januaru 1943. godine kojeg su vodili: britanski premijer Vinston Čerčič, američki predsjednik Frenklin Ruzvelt, predsjednik Slobodne Francuske Šarl De Gol i sovjetski lider Josif Staljin. U očima svjetske javnosti partizanske jedinice na čelu sa Josipom Brozom Titom postaju jedina legitimna vojna formacija na prostoru okupirane Jugoslavije. Čerčilova vlada je do tog perioda potpunu podršku pružala kralju Petru i njegovoj vladi koji su poslije brze propasti Kraljevine Jugoslavije 1941. godine prebjegli u London. Shodno tome na bojnom polju je vojna pomoć pružana četničkom pokretu koji je bio odan kralju Petru. Ipak, Čerčil je već od samog kraljevog egzila bio vidno izrevoltiran nesposobnošću kralja i njegove vlade koja je ostavila narod i zemlju u nevolji. Prema njegovom mišljenju jugoslavenska kraljevska vojska se trebala povući preko planinskih predjela Bosne, Crne Gore i Makedonije gdje je zbog teškog terena bio nemoguć pokret njemačkog oklopa. Na tom prostoru jugoslavenska pješadija je mogla pružiti ozbiljniji otpor duži period.
Bez obzira na brzu propast britanska vlada je sve do posljednjih deset mjeseci rata pružala vojnu i materijalnu pomoć četničkom pokretu, a to je prekinuto, kako navodi historičar Edvard Durel “isključivo zbog ostvarivanja vlastitih interesa”. U izvještaju od 30. januara 1943. godine brigadir Kable piše Čerčilu da je četnički vođa Draža Mihailović zadržao tri njemačke i šest bugarskih divizija, ali da su partizanske grupe u Sloveniji i Hrvatskoj u borbu uvukle tri njemačke, devetnaest italijanskih, šest hrvatskih i tri mađarske divizije, što je prouzrokovalo vezivanje čak pola miliona njemačkih vojnika i njihovih saveznika. Ne samo da je broj vojnika bio netačan, nego Kable slučajno ili namjerno pravi grešku iz razloga što je glavnina partizanskog pokreta tada bila sa Titom u Bosni. Izvještaj, iako lažan, prvi put je kod britanske vlade ustanovio da pored četnika postoje i druge grupe otpora u Jugoslaviji.
Britanska vlada je odlučila da u Hrvatsku pošalje engleskog oficira ali da se i dalje ostane na strani četničkog pokreta. Ispostavit će se da je to bila britanska politička igra o čemu piše Vladimir Dedijer u svom ‘Dnevniku’: “Stari kaže da moramo što prije krenuti za Pivu, ali nas dolazak engleske misije zadržava. Da nije toga, otišli bismo još prije nekoliko dana. Nismo imali sreće. Kada nam je trebalo sunca, padala je kiša; stoga Englezi noćas nisu stigli. Moramo što prije krenuti prema Pivi. Svaki nas propušteni sat skupo košta, ali ne možemo otići dok ne stigne engleska misija.” Zbog dolaska britanske misije kasnio je i partizanski proboj prema Sutjesci, ali poslije koje za britanske obavještajne službe više nije bilo dvojbe ko se bori protiv okupacionih trupa. Međutim i pored partizanskog proboja kod Sutjeske i saradnje četnika i Nijemaca tokom Bitke na Neretvi, britanska vlada još uvijek nije namjeravala prekinuti odnose sa četničkim pokretom. Međutim, Čerčil je dotadašnjeg britanskog ambasadora u Sovjetskom savezu, Macleana odredio za misiju isporuke naoružanja partizanskom pokretu. Na sastanku održanom 29. juna 1943. godine Maclean je Čerčilu sugerisao kako su Tito i partizani komunsiti i da će u slučaju njihove pobjede Jugoslavija postati komunistička država. Ipak, za Čerčila je daleko veću prijetnju predstavljala nacistička Njemačka, te da je prirotet misije da se ustanovi “da li veći otpor Nijemcima pruža partizanski ili četnički pokret”.
Maclean se 17. septembra 1943. godine padobranom spustio u Bosnu i odmah sastao sa Vrhovnim štabom partizanskog pokreta. Poslije sedam dana, koliko je boravio sa partizanima, Maclean je uputio pismo britanskoj vladi u kojem je stajalo da Velika Britanija mora bezrezervno početi pomagati partizane. Njegov je izvještaj, međutim, izazvao oštru osudu Ministarstva vanjskih poslova, koje nije imalo namjeru diplomatski zaratiti sa vladom kralja Petra. Nekolicina britanskih obavještajaca je obavijestila Dražu Mihailovića o posljedicama razgovora između Tita i Macleana, te mu je savjetovala da se javno oglasi kako je Tito prevario Macleana. Zavjera nije urodila plodom jer je Čerčil imao povjerenja u Macleana, koji je privatno upozorio Čerčila da bi nastavak podrške četničkom pokretu kod partizana proizvelo stav da je Sovjetski savez njihov jedini prijatelj a ujedno učvršćenje odnosa sa Titovim pokretom značilo bi “otvaranje vrata britanskim interesima na Balkanu poslije rata.” Čerčil je naredio svojim generalima da u što kraćem vremenskom roku prekinu sa podrškom četničkom pokretu te da svoje kapacitete usmjere na podršku partizanskom pokretu. Te 1943. godine u tajnosti je donio i odluku da će poslije Drugog svjetskog rata Sovjetski savez pod svojom kontrolom imati Rumuniju, Britanija Grčku, dok će Jugoslavija biti podijeljena na dvije interesne sfere.
Brojni strani historičari poput Miquela, Michela, Whitea, Hawesa ističu da je naknadna britanska politika prouzrokovala klanje desetina hiljada bosanskih muslimana u Bosni i Hercegovini te Sandžaku, koji su svakodnevno bili izloženi četničkom teroru, a za koje su britanski obavještajci znali. O tome govori i krucijalni svjedok zbivanja iz rata Vladimir Velebit: “Nema pouzdanih podataka o broju poginulih u ratu koji su poveli Mihailović i četnici protiv partizana i njihovih pristaša i simpatizera. Ali je veoma vjerovatno da je u toku međusobnih borbi i u masakrima civilnog stanovništva, muslimana u Sandžaku i Bosni, broj ubijenih jednak, ili čak i veći od broja onih koje su usmrtile neprijateljske okupatorske snage.” Politika Londona kod Tita nije prouzrokovala potpuno oduševljenje. Smatrao je da je primarni cilj Velike Britanije uništenje partizanskog pokreta. O tome piše Vladimir Velebit: “Rukovodstvo je držalo da je britanska vlada začetnik zavjere protiv NOP-a i da ona potiče Mihailovića i četnike da je unište, pa makar uz pomoć okupatora i kvislinga. Budući da je bivalo sve jasnije da se na taj način ne može poraziti NOVJ, a kamoli iskorijeniti pokret, počelo se kod rukovodilaca udomaćivati uvjerenje da će britanska vlada posezati za drugim, efikasnijim sredstvima da postigne svoj cilj: uništenje Narodno – oslobodilačkog pokreta i njezinog organizatora, Komunističke partije Jugoslavije. Ovaj cilj mogao se postići samo iskrcavanjem znatnih dijelova savezničke vojske. Saveznička vojska bi, pod isprikom borbe protiv njemačkih okupacijskih trupa, razoružavala borce Narodnooslobodilačke vojske. Pored toga, i sama pojava britanskih ili američkih vojnika na tlu Jugoslavije imala bi veliki politički utjecaj. Ona bi ohrabrila reakcionarne elemente i svim vrstama dotadašnjih suradnika okupatora omogućila prilaženje saveznicima. Prilazili bi hrvatski i slovenski domobrani, Nedićeva Državna straža, Ljotićevi dobrovoljci, a prije svih sve nijanse četnika bliže ili dalje povezanih s generalom Mihailovićem.” Historičari se slažu da je iskrcavanje britanske vojske u Jugoslaviju najviše priželjkivao Draža Mihailović nadajući se da će time biti ostvaren njegov životni san: da međunarodna zajednica prizna četnike kao oslobodioce zemlje i da na vlast dođe kralj koji bi vladao Jugoslavijom odnosno Velikom Srbijom.
