e na nužnosti izmjena Ustava BiH, nasuprot činjenici da isključivo Izborni zakon i na njemu utemeljena akta sprječavaju pojedine građane u glasovanju i kandidiranju za pojedine dužnosti: “Nije mi jasno na koji način se može učiniti da Sejdić ili Finci budu izabrani u državno Predsjedništvo u kojem je rečeno da to mora biti jedan Hrvat, jedan Srbin i jedan Bošnjak. Kako će Jevrej ili Rom ući u Predsjedništvo? To je isto kao da mi objašnjavate da se može hodati po vodi. Ne može se bez ustavne promjene, a ako do njih ne dođe, neće biti novog Izbornog zakona“.
Izetbegović ili ne umije ili ne želi riječ „three Members: one Bosniac and one Croat“ u engleskom, mjerodavnom originalu Ustava BiH, prevesti s „tri člana: jedan bošnjački i jedan hrvatski“, već s „tri člana: jedan Bošnjak i jedan Hrvat“, premda je prva verzija neusporedivo bliža duhu engleskog jezika. Obzirom da je to za njega hodanje po vodi, neovisno zbog odsustva znanja ili elementarne dobre volje, ne začuđuje ni njegov hinjeni oprezni optimizam, a zapravo verbalna priprema za nastavak opstrukcije: „Zato nisam optimist da ćemo uopće doći do dogovora, a naročito da ćemo lako doći do njega, ali moramo pokušati”.
Zbog svega toga bi bilo odlično da mu se ispuni barem jedna želja – ona o dubljem uključivanju u pregovore o izmjenama Izbornog zakona predstavnika međunarodne zajednice, koji nikako ne vole gaženje sporazuma kojima su bili pokrovitelji, primjerice Mostarskog koji je tek djelomice ispunjen.
