U historiji narodnooslobodilačke borbe prihvaćeno je da je do ustanka u Bosni i Hercegovinu, koji je organizovala Komunistička partija, najprije došlo u Drvaru, kojeg su partizani zauzeli 27. jula 1941. godine. Početkom i tokom avgusta 1941. godine ustanak se proširio i na ostala područja BiH, a zajednička mu je karakteristika bila da su partizanske odrede uglavnom činili pripadnici srpskog naroda. Drvar su zauzeli radnici pilane i tvornice celuloze, željezničari Šipadove pruge i seljaci iz okoline Drvara. Oni su držali Drvar i Oštrelj sve do septembr 1941. godine kada je u njega ušla italijanska vojska. U ustanku je učestvovalo oko 8 000 ljudi, međutim on je imao više “četnički nego oslobodilački karakter”. Obzirom da je u tom periodu partizanski pokret bio isuviše slabašan, KP je revolt srpskih seljaka protiv zvjerstva ustaške vlasti prepisala sebi, tako da je ovaj događaj u periodu socijalističke Jugoslavija okarakterisan kao prvi oružani otpor komunista protiv okupatora što je daleko od istine.
Ono što se u vrijeme totalitarističkog uređenja vješto skrivalo su zločini koji su učinjeni nad stanovništvom Drvara i Bosanskog Grahovi, koji su bili centar početka ustanka. Zvjerstva srpskih partizana i četnika su bila neopisiva, od klanja, rezanja dijelova tijela, nabijanja na kolce, pečenja živih ljudi, do bacanje u jame. Prilikom napada na Drvar ubijen je katolički svećenik Waldemar Maksimilijan Nestor. Kao svećenik Banjalučke biskupije obnašao je dužnost župnika u Drvaru. Kao župni dobio je poziv da u subotu, 26. jula 1941. godine, na blagdan sv. Ane, u Kosovu kod Knina, propovijeda i slavi svetu misu. Nakon poziva uputio se sa grupom od 350 hodočasnika u Knin. Poslije završetka mise savjetovano mu je da se ne vraća u Drvar zbog pobune. Na povratku su četnici presreli voz, zarobili hodočasnika i drvarskog župnika, svezali ih te 27. jula 1941. godine pobili kod jame Golubnjača i bacili ih u jamu. Zločini nad zarobljenim hodočasnicima su se dešavali u narednim danima. Istog dana kada su ubijeni svećenici srpski partizani iz Tvornice celuloze su sve zaposlene Hrvate i Bošnjake, njih 89, pobacali žive u kotlove celuloze. U narednim danima bilans mrtvih će iznositi 568.
Istog dana kada je napadnut i Drvar, četnici i srpski partizani, pod komandom četničkog vojvode Brane Bogunovića, napadaju Bosansko Grahovo. U naletu su stradala 62 Hrvata. I u Bosanskom Grahovu je stradao župnik, Juraj Gospodentić koji je zarobljen, a potom 10. avgusta ustanici su ga vezali te pozvali sve Srbe ispred katoličke crkve, stavili župniku na leđa magareći samar i jahali na njemu. Potom su četnici i srpski partizani naložili vatru, te uz veliku viku i galamu nabili župnika na ražanj i pekli ga. U danima nakon početka napada ustanici su napali i okolna sela: Korita, Luc, Oblaj, Ugraci i Crni Lug, opljačkali sve kuće i zapalili katoličku crkvu sv. Ilije Proroka. Zarobljeno stanovništvo je odvedeno u selo Tiškovac, nakon čega je smješteno u željeznički tunel gdje je mučeno i likvidirano.
Da bi prikrili dotadašnje zločine četnika, Đoko Jovanović i Gojko Polovina osnivaju u Srbu prve partizanske ćelije. Zatim četnici i srpski partizani uspostavljaju saradnju sa italijanskim fašistima. Tako 11. avgusta 1941. godine u mjestu Otriću, Gojko Polovina, ispred četnika i Đoko Jovanović ispred partizana, zaključuju sporazum sa italijanskim fašistima o nenapadanju – sporazum o saradnji. Gojko je kasnije priznao da je taj sporazum potpisan bez znanja OK KPJ za Liku. U konačnici djelovanjem četničkih i srpskih komunističkih zločina stradalo je oko 4 000 stanovnika zapadne Bosne. Nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu jugoslavenski komunisti su ove žrtve proglasili ustašama i bojovnicima. Time se nastojao spriječiti spomen na zločine.