Kada je Radovan Karadžić 6. aprila 1992. godine naredio da “ništa ne smije proći ni iz Semizovca ni iz Ilijaša, da se zatvore Hadžići, Ilidža…” i definitivno je otpočela opsada glavnog grada Bosne i Hercegovine, Sarajeva u kojoj će za 1425 dana stradati preko 14 000 ljudi. Iako su bosanskohercegovačke vlasti kraj opsade proglasile 29. februara 1996. godine, ratno stanje je prestalo tek nakon uspješne deblokade (reintegracije) sarajevskih općina i naselja: Vogošće, Semizovca, Ilijaša, Hadžića, Ilidže i na kraju Grbavice, 19. marta 1996. godine. Čast da deblokira Sarajevo pripala je tadašnjem ministru unutrašnjih poslova Republike BiH, Avdi Hebibu, koji je u pratnji pripadnika Federalne policije, IFOR-a i predstavnika međunarodne zajednice deblokirao glavni grad.
Prvo naselje koje je vraćeno Sarajevu je bila Vogošća, koja je predstavljala ključnu tačku u toku opsade grada. Poslije ulaska u svako od okupiranih mjesta Hebib je naredio da se svi Srbi koji su ostali jave kako bi ih policija i MUP R BiH mogao popisati. Vogošća je u danima nakon deblokade demolirana. Pripadnici policije i MUP-a su u stanovima zatekli mokre zidove, otvorene slavine, nakon čega je naređeno da se vodovod zatvori. U policijskoj stanici su zatečene razbacane lične karte, pasoši, vozačke… Daleko gore stanje je zatečeno u Ilijašu gdje su Srbi prilikom povlačenja postavili eksploziv u centralnoj školi, koji je bio montiran da se sve digne u zrak. Ipak policija je imala tu informaciju. Ekipa na čelu sa Mirzom Jamakovićem je ušla u školu i demontirala eksplozivnu napravu. Prema svjedočenju Avde Hebiba u Ilijašu im je svečani doček pripredila jedna starija žena, Srpkinja, koja ga je upitala: “Smijem li ovdje ostati”, nakon čega joj je odgovorio da će policiju zadužiti da se pobrine za nju. Nakon oslobođenja Ilijaša simboličnim činom je otvorena i putna komunikacija od Sarajeva prema Zenici i Tuzli – vožnjom slobodnim putevima. Tom prilikom je Hebib izjavio: “Poručujem svim građanima da je Sarajevo deblokirano. Ovo je trenutak koji ulazi u historiju”.
Iako je američki ambasador Menzies tražio od bosanskohercegovačkih vlasti da prolonigraju oslobođenje Hadžića za tri dana, to nije učinjeno tako da su i Hadžići deblokirani 6. marta 1996. godine. Dva dana prije deblokade Jozo Leotar je pobjegao iz Sarajeva u Kiseljak, a istu noć je iz Kiseljaka dovezao pun autobus policajaca Hrvata u Hadžiće. Tada se dogovorio sa Srbima da hrvatske policajce smjesti ispred policijske stanice i postavi tablu sa natpisom “Policijska postaja”. To je ujedno i bio razlog zbog čega su Amerikanci tražili da se deblokada Sarajeva prolongira, jer su se plašili incidenta. U pet sati u jutro 6. marta naređeno im je da se vrate nazad u Kiseljak. Ipak, tablu su zaboravili skinuti. Sat vremena kasnije u Zoviku, gdje je bio punkt, Krešimir Zubak i Jadranko Prlić dolaze iz Mostara da uđu u Hadžiće i proglase “policijsku postaju”. Ipak, na vrijeme su zaustavljeni nakon čega su se vraćeni nazad. U devet sati, kada je policija R BiH ušla u Hadžiće, zgrada Općine je bila u plamenu, kao i još nekoliko drugih zgrada poput skladišta izdavačke kuće “Svjetlost”. I pored manjih incidenata nije stradao niti jedan policajac.
Daleko jednostavnija je bila deblokada Ilidže. Posebno velika euforija naroda je bila prilikom oslobođenja ove općine, tako da pripadnici MUP-a nisu dozvolili narodu da uđe u Ilidžu prije nego što se uspostavi vlast. Glavni razlog toga je bio određeni broj mina i drugih eksplozivnih sredstava koje su Srbi prilikom povlačenja postavili. Među narodom se našao i veliki broj Srebreničana koji su u julu 1995. godine preživjeli genocid i koji su bili veoma ljuti na preostalo srpsko stanovništvo. Policija je zbog toga bila raspoređena u 36 sela. Ipak, i pored toga Srbi su prijavili određeni broj manjih incidenata nad njima. Nakon Ilidže pripadnici MUP-a R BiH su upućeni na Grbavicu koja je bila razrušena i popaljena. U pratnji su se nalazili i italijanski vojnici, koji su u jednom stanu koji je gorio spasili dijete. Vlasti R BiH su ovaj čin prenijeli Ministarstvu odbarne Italije nakon čega su vojnici odlikovani. Deblokada Sarajeva je nastavljena od Vraca preko Trebevića. Avdo Hebib je tada izjavio da će oslobađanje Sarajeva biti završeno kada popije kahvu iz fildžana na Trebeviću. Onog trenutka kada se zastava sa ljiljanima od 12 metara zavijorila na Trebeviću jedna djevojka je donijela punu tacnu fildžana u kojoj je bila nasuta kahva.
