Duhovna glava i starješina Crkve bosanskih heretika u savremenim izvorima se uglavnom spominje pod nazivom “did” ili “did Crkve bosanske”, a ponegdje i “episkup Crkve bosanske”. Bosanska ikavska riječ “did”, a književna “djed” staroslavenskog je porijkela, a na staroslavenskom glasi “ded” i do danas se održala u slavenskim jezicima. Na ruskom glasi “djed”, češkom “ded”, poljskom “dzjad”, a na litavskom “dedas”. U svim navedenim jezicima označavala je roditelja dvaju naraštaja u porodici: sinova i unuka. Pojedini hrvatski historičari smatraju da su pripadnici Crkve bosanske svog vrhovnog starješinu poznavali pod tim imenom, slijedeći običaj starih Hrvata, kod kojih se početkom druge polovine XI stoljeća više puta spominje “djed Hrvata”, za kojeg se smatra da je bio beneditinski opat, koji je u hrvatskom javnom životu zastupao redovnike benediktinskog reda. Ipak, tumačenje se ne može prihvatiti, jer su oni bili svjetovne a ne duhovne ličnosti. U hrvatskim izvorima se od 1062. do 1072. godine spominju četiri “djeda Hrvata”: Voleša, Ivan, Družnik i Stojan. Time je daleko očiglednije da su pripadnici Crkve bosanske primili naziv za djeda od duhovnih starješina bugarskih bogumila, kod kojih se starješina nazivao “dedec”.
O izboru i trajanju službe djeda Crkve bosanske nemamo puno podataka. U “Ispovijedi bosanski krstjana” na Bilinom polju 8. aprila 1203. godine, određuje se, da se novi poglavar “bratovštine bira nakon smrti starog starješine”. Iz ovoga možemo zaključiti da je služba djeda Crkve bosanske bila doživotna. Na zapadu je kod katarskih heretičkih crkava raznoga smijera, praksa bila da satrješinu pokreta naslijedi “veliki sin”, a ovoga “mali sin”, nakon čega bi se odredio novi “mali sin”, kojeg bi novi poglavar crkve posvetio. Takav način je postojao i u slučaju Crkve bosanske, gdje je postojala ustanova “velikog gosta” i “velikog starca”, što je odgovaralo “velikom” i “malom sinu” kod zapadnih katara i istočnih bogumila. Nakon Bilinog polja, praksa je bila da, nakon smrti starog, starješine bogumilskih kuća sa savjetom uglednije braće biraju novog poglavara kojeg će potvrditi papa u Rimu. Time je Rim nastojao ovaj heretički pokret više vezati za katoličke redove i konačno iskorijeniti herezu u Bosni. Ipak, na osnovu “Batalova ulomka” možemo zaključiti da se ova odredba nikada nije sprovela u život, nego su novi djedovi Crkve bosanske i dalje svoje obrede i nastupanja vršili prema starom bogumilskom običaju. Kao član zajednice djed je živio sa “ostatkom braće” u bogumilskoj hiži (kući). Nije nam poznato gdje je bilo prvo sjedište poglavara Crkve bosanske iz razloga što su se oni vješto skrivali od svojih progonitelja. Prvo poznato sjedište nalazio se u Mioštri, na lijevoj obali rijeke Bosne oko 7 kilometara od Visokog.
Hijerarhija Crkve bosanske je bila jasno definisana pa tako djed nije bio prvi među jednakima, nego je bio starješina i duhovni otac svih sljedbenika Crkve bosanske. “Dne 8. siječnja 1404 djed Radomir piše Dubrovčanima: oto poslasmo po vojevodu Pavla naše strojnike i krstjani…”. Djed Radomir ih naziva svojima, šalje ih u Dubrovnik a oni ga slušaju i pokazuju da su njegovi izaslanici. Dubrovčani su 30. aprila 1405. pisali Sandalju Hraniću da je djed “gospodar i duhovni otac vaše Crkve bosanske”. U Hvalovom zborniku iz 1404. godine zabilježeno je da su pripadnici Crkve bosanske svoga djeda držali za “vrhovnog biskupa – učitelja i suca i upravitelja Crkve bosanske”, i da on ima iste karakteristike kakve su katolici pridavali rimskom biskupu ili papi. Pripadnici Crkve bosanske su vjerovali da je djed, putem rođenja, primio vlast sv. Petra. Vjerovanje da je Crkva bosanska zadržala apostolicitet, tj. izvorno Kristovo učenje, zabilježio je i gost Radin Butković u svojoj “Oporuci”. On svoju vjeru naziva “pravom vjerom apostolskom”, koju je Crkva bosanska primila preko svojih crkvenih poglavara ili djeda bosanskog. I bosanski djed Tomaš Bartul, kada je za vrijeme Prvog križarskog rata na Bosnu, krajem 1222. godine pobjegao u južnu Francusku, prikazao se kao “papa svih novomaniheja”, a tako su ga francuski heretici i doživljavali. I sama činjenica da su neke heretičke grupe iz Italije slale svoja duhovna lica na obuku i ređenja u Bosnu, dovoljno govori da su i italijanski heretici u bosanskom djedu gledali vrhovnog biskupa svih heretika, tj. papu. Da su pripadnici Crkve bosanske učili i vjerovali da je njihov djed namjesnik Kristov na zemlji i nasljednik sv. Petra, bilježe i katolički pisci. Papa Inoćentije IV u pismu ugarskom biskupu od 19. avgusta 1245. godine, izopaćuje “herezijarha, koga Bošnjani nazivaju papom”. U “Popisu zabluda bosanskih krstjana”, br. 11 stoji: “Također tvrde, da su oni crkva Kristova i nasljednici apostola, i da imaju jednoga između sebe, koji se zove zamjenikom Kristovim i nasljednikom sv. Petra”. Kardinal Torquemada u br. 17 svoje “Rasprave o bosanskim krstjanima” kaže: “[tvrde] da su oni nasljednici apostola i da je njihov vrhovni poglavar biskup crkve, zamjenik i nasljednik Petrov”.
U domaćim izvorima djed Crkve bosanske se prvi put spominje 1323. godine, kada je bosanski ban Stjepan II Kotromanić izdao povelju u Mioštri kod Visokog Vukoslavu Hrvatiniću “prid didom velikim Radoslavom…”. U povelji je Radoslav nazvan “didom velikim”, jer su pripadnici Crkve bosanske držali da je bosanski djed Kristov namjesnik i nasljednik sv. Petra. Djeda spominje i ban Tvrtko I Kotromanić u povelji iz 1370. godine Stjepanu Rajkoviću, kojeg stavlja u zaštitu i “u viru didinu i sve Crkve bosanske”. Drugi imenom poznati djed zove se Radomir, koji se spominje u Hvalovom zborniku iz 1404. godine. Ovaj djed pisao je Dubrovčanima 8. januara 1404. godine radi povratka protjeranog vojvode Pavla Klešića. Dubrovčani u pismu od 30. aprila 1405. godine vojvodi Sandalju Hraniću nazivaju ga “gospodarom i duhovnim ocem vaše Crkve bosanske”. Ime bosanskog djeda Mirohne sačuvano je u jednoj latinskoj ispravi iz 1427. godine, a na njega su mislili i Dubrovčani kada su 1. juna 1428. godine izdali naputak svojim izlaslanicima, da zatraže posredovanje bosanskog djeda, ako ga nađu kod kralja Tvrtka II Tvrtkovića. Isti djed se spominje i u pismu od 6. oktobra 1430. godine u kojem mu Dubrovčani, po savjetu Sandalja Hranića, šalju slatkiše. Četvrti imenom poznati djed zvao se Miloje, kojeg spominje kralj Stjepan Tomaš u povelji od 22. avgusta 1446. godine, “gospodinu didu Miloju i didu kon’ dida u ruke cr'kovne”. Peti poznati djed je Ratko, koji se spominje u zborniku bogumila Radoslava, koji navodi da je “Ratko bio djed u vrijeme kralja Tomaša”. Pretpostavlja se da je na čelo Crkve bosanske došao oko 1450. godine. Djeda Ratka spominje i heceg Stjepan 19. jula 1458. godine kada se pomirio sa svojom ženom Jelenom i najstarijim sinom Vladislavom. Najznamenitiji srednjovjekovni izvor za poznavanje imena bosanskih djedova je “Batalov odlomak”, u kojemu je dijak Stanko Kromirjanin 1393. godine zabilježio 28 imena bosanskih djedova, a koji su vladali oko 390 godina. Ostali djedovi iz XV stoljeća su nam poznati iz savremenih izvora. Vjeruje se da su na čelu Crkve bosanske bila ukupno 33 djeda.
