Jedno od posljednjih dijela, hrvatske historiografije, koje je nastojalo da naučno dokaže da je Bosna i Hercegovina oduvijek bila hrvatska zemlja, a bogumili i kasnije Bošnjaci, oduvijek samo Hrvati, jeste knjiga Dominika Mandića “Etnička povijest Bosne i Hercegovine”. Knjiga, bez sumnje, obiluje i nekim podacima vrijednim hvale, poput uspješno izvršenih i datih analiza, objavljivanjem novih izvještaja i dokumenata, posebno iz arhiva Katolička crkve i sl. Međutim, autor nastoji da dokaže hrvatstvo svugdje, pa čak i tamo gdje ga nikada nije bilo. Prema Mandiću Hrvati su svi oni koji su po doseljenju Južnih Slavena i prijema kršćanstva sa zapada (Rima) postali katolici. Budući da su slavenska plemena nastanjena na Dinarskom planinskom masivu (uključujući i Bosnu) primili kršćanstvo sa zapada, onda su oni, po Mandiću, još kada se osloni na nekritički pristup Ljetopisu popa Dukljanina, prirodno svi Hrvati.
Srećom ovo pitanje je u nauci potpuno prevaziđeno. To znaju hrvatski, a i srpski historičari, ali im objektivan pristup činjenicama ne odgovara radi pretenzija velikohrvatskih i velikosrpskih garnitura na BiH, koje baštine ideju “historijskog prava na Bosnu i Hercegovinu”. Još do sada nije pronađen niti jedan crkveni ili državni spis, povelja ili slično iz srednjeg vijeka koji Bosnu definiše kao jednu od hrvatskih zemalja i da su u njoj živjeli samo Hrvati. Međutim, sačuvan je veliki broj dokumenata, posebno u arhivima katoličkih institucija, iz kojih se jasno vidi da u Bosni žive bogumili i katolici, a da se tamnošnji narod naziva Bošnjanima a njihovi vladari bosanskim banovima i kraljevima.
Istina, u nekim srednjovjekovnim bosanskim poveljama se spominje srpski jezik i Srbi. Međutim, Mandić u navedenoj knjizi o tome navodi i argumentirano tvrdi da su pisari povelja u Dubrovačkoj republici, od vremena vladavine srpskog župana Stefana Nemanje, dakle od 1174. godine, od kada je zauzeo Zahumlje, Travuniju i Duklju, bili Srbi. Zato je pisar i onda kada mu je bilo povjereno da napiše koju ispravu za bosanske vladare pisao povelju po srpskom načinu, upotrebljavajući ekavicu i jezik nazivao “srpskim”.
