Žarište kulturnog života u Kraljevini Bosni su bili dvorovi vladara i velmoža, samostani franjevaca, pravoslavni manastiri, kuće pripadnika Crkve bosanske i veća gradska naselja sa većim prisustvom stranaca poput Bobovca, Sutjeske, Jajca, Visokog, Blagaja, Borača, Fojnice, Olova, Foče i Srebrenice. Ipak, značajno mjesto u odgoju i obrazovanju srednjovjekovne Bosne ima i Dubrovnik u koji su uslijed jakih privrednih, kulturnih i političkih veza slani Bošnjani na odgoj i obrazovanje.

Nekoliko ugovora o služenju svjedoče da su mladići koji su živjeli u dubrovačkom zaleđu imali priliku da kod obrazovanih ljudi iz Dubrovnika budu učeni lijepim manirima i dobrom ponašanju. Jedna od takvih obaveza je ona na koju se obavezao Marid Gučetić koji je na petogodišnju službu primiro Juraša Radotića iz Trebinja u junu 1398. godine. Pri tome se Marin obavezao da će Juraša učiti “svemu što je dobro” (et ipsum et docere quicquid boni scivero…). Ugovorom iz februara 1403. godine Nikola Vilanović iz Konac Polja, kod Nevesinja, obavezuje se na četverogodišnju službu kod Bartolomeja Papaconija iz Venecije. Među mnogobrojnim obavezama koje je preuzeo, Bartolomej je naveo i stavku da će on čistom savješću Nikolu podučavati mnogobrojnim vrlinama i plemenitostima. U aprilu 1409. godine Radoje iz Drijeva, sin Ulješe i Velke, obavezuje se na šestogodišnju službu kod Pirka Kljunovića. Pirko se također obavezao da će Radoja podučiti dobrim običajima “baš kao što je podučio i svog rođenog sina”. Aprila 1441. godine Ivan Pipčić iz Drijeva se obavezao na desetogodišnju službu kod Antonija Sasa iz Trana. Između ostalog Antonio se obavezao da će Ivana podučiti dobrim običajima i manirima. Na osnovu dubrovačkih dokumenata zaključujemo da se na učenje dobrih manira više obavezali oni gospodari koji su posjedovali žensku poslugu. U ugovorima je ponekad navođeno da će se potruditi da po isteku ugovora svog šegrta udaju za jednu od svojih služavki. Takva obaveza podrazumijevala je i dodatnu brigu u ponašanju posluge. Na takav način na služenje se obavezuju Stanica iz Dabra (1371), Radoslav iz Drine (1375), Ljubna iz Popova (1376), Pribislav iz Dabra (1394), Stojsava iz Bosne (1409), Živka iz Slivna (1430), Vukna iz Fatnice (1436), Stana iz Vidovog polja (1443), Stanisava iz Blagaja (1501) i mnogobrojne druge služavke. Postoje mnogobrojni ugovori koji svjedoče i o učenju žena. Januara 1402. godine Tvrdislava, kćerka Ljuboja Stanjevića iz Luke, postala je služavka čuvenog slavenskog kancerala u Dubrovniku Ruska Kristofovića na rok od deset godina. Pored ostalog Rusko se obavezao da će Tvrdislavu čiste savjesti podučavati dobrim običajima. Februara 1404. godine Ruža, kćerka Dapa Desinića iz Drijeva obavezala se na petogodišnju službu kod Tripe Đorđića iz Kotora. Između ostalog Tripe se obavezao da će Ružu dobro podučavati.

Najinteresantniji ugovori predstavljaju onu grupu koji pored osnovnih načela odgoja i obrazovanja, daju i informacije koje prevazilaze domete i norme porodičnih krugova, zanatskih radionica i odgoja putem učenja dobrih manira u ponašanju. To su ugovori u kojima se gospodari slugama i šegrtima obavezuju da će ih učiti čitati i pisati. Treba naglasiti da je učenje čitanja i pisanja bilo veoma rijetko u tadašnjem periodu, tako da za današnje vrijeme takva obaveza ne predstavlja neko veliko iznenađenje. Avgusta 1404. godine Bolja, supruga izvjesnog Obrada iz Konavala, dala je sina Boljeslava na šestogodišnju službu kod ljekara Ivana iz Ankone koji je bio na dužnosti dubrovačkog državnog ljekara. Ljekar Ivan se obavezao i da će dječaka naučiti čitati i pisati te podučavati dobrim običajima, kako bi postsao “veoma cijenjena osoba u društvu”. Obzirom da se radilo o Italijanu, sasvim je sigurno da je prije riječ o učenju čitanja i pisanja italijanskog i latinskog jezika, nego slavenskog, odnosno domaćeg jezika sredine iz koje je dolazio. Sličnih slučajeva imamo i iz budućeg perioda. U martu 1488. godine, dakle već nakon pada Kraljevine Bosne, Radosav Milković iz Vrsinja uz jamstvo braće Rajana i Vukašina Milkovića, stupa u petogodišnju službu kod lanara Benka Vladojevića. Benko se obavezao da će se brinuti o Radosavljevom zdravlju, smještaju, ishrani, obući i odjeći, izučavanju lanarskog zanata, da ga neće tjerati nego da će se o njemu dobro brinuti, isplatiti mu na kraju ukupnu plaću u iznosu od 30 perpera dubrovačkih dinara, po završetku službe dati mu novu obuću i odijelo od dubrovačkog platna te učiti ga čitati i pisati. Preko Marina Herakovića i Blaža Radosalića u januaru 1490. godine, Radivoj Ratković i Nikola Heraković su primili na sedmogodišnju službu i izučavanje zanata podstrigača sukna Radivoja Radosalića iz Bobana uz saglasnost njegove majke Radosave. Radivoj je uz saglasnost svojih poslodavaca trebao dobiti sve uobičajno što je dobijala i druga posluga i šegrti, a omogućeno mu je i poučavanje čitanja i pisanja. Najvrijedniji primjerak, koji govori o odgoju i obrazovanju, je onaj iz marta 1491. godine u kojem se Dragoje Vladisalić iz Slivnice obavezuje na četverogodišnju službu kod Vukca Vukotića. Vukac se čak obavezao da će se brinuti o Dragojevom zdravlju, smještaju, ishrani, obući i odjeći, da će mu po isteku ugovora isplatiti 15 perpera, te da će ga učiti pisati slavenski jezik. Uzgred obavezao se i da mu “dok je njega života ništa u životu neće faliti”.

Pored ugovora o služenju i izučavanju zanata, kao i odgoju i obrazovanju, pronađen je i jedan ugovor iz februara 1427. godine koji govori o učenju pisanja kao osnovnom elementu naukovanja. Naime, dubrovački vlastelin Teodor Prodanelić dao je Pavla, jednog od sluga Sandalja Hranića, na jednogodišnju službu kod dubrovačkog svećenika Andrije Drinkaševića. Pored uobičajne brige za smještaj, zdravlje i ishranu don Andrija se obavezao da će Pavla učiti pisanju kao dobar učitelj. Teodor se obavezao da će za ovu Pavlovu poduku i sve navedene troškove platiti 50 perpera, a zašto je unaprijed don Andrija primio 20 perpera, a na ostatak je mogao računati po isteku predviđenog ugovora. Vlastelin Teodor Prodanelić je od ranije poznat kao zastupnik Sandalja Hranića i očito je da je ovaj angažman koji je tražio moćni bosanski vojvoda Sandalj Hranić bio za njegove potrebe. Sasvim je sigurno da se radilo o potrebi učenja latinskog ili italijanskog jezika obzirom da je vojvoda imao izuzetno razvijenu kancelariju za obrazovanje domaće pismenosti i da je za učitelja izabran ugledni dubrovački svećenik.