Sa izuzetkom Relje Novakovića i Nade Klaić, u srpskoj i hrvatskoj historiografiji preovladava mišljenje da se srednjovjekovna Bosna nalazila u sastavu srednjovjekovne Srbije za vrijeme raškog kneza Časlava Klonimirovića (927 – 960). Općenito je prihvaćeno da je Bosna sa tuzlanskom oblašću, pa sve do Save bila sastavni dio srpske države. U nedostatku drugih izvora, srpska historiografija smatra da je Bosna sve do XII stoljeća, i pojave bana Borića, bila sastavni dio Srbije. Zbog toga se i danas historija srednjovjekovne Bosne zasebno proučava tek od bana Borića (1154 – 1163), a u najgorem slučaju tek od bana Kulina (1180 – 1204). Sva saznanja o Časlavu posjedujemo iz spisa bizantskog cara Konstantina Pofrirogeneta De administrando imperio i Orbinijeve verzije Ljetopisa popa Dukljanina. Ljetopis možemo odbaciti jer se u originalu Časlav ne spominje, nego Seislav, dok i dubrovački hroničari, sa izuzetkom Nikole Ragnina, ne znaju za Časlava, već govore u kralju Berislavu. Štaviše, Ragnina Časlava spominje kao bosanskog, a ne kao raškog valdara. Relja Novaković navodi da Časlav uopće nije vodio osvajačke ratove, nego da je “sredio i naselio zemlju”, pa se s toga može zaključiti da je ova srednjovjekovna srpska država po obimu morala biti jednaka onoj prije 927. godine. Samim time Časlav nije mogao vladati ni Zahumljem, jer je tamo kao arhont upravljao Mihailo Višević, a nigdje nema izvora da je nakon smrti Mihailo ovu oblast predao Časlavu. Čitavo IX i X stoljeće srednjovjekovna Srbija je bila na udaru moćnog Bugarskog carstva sa istoka, tako da Časlav sigurno nije mogao intervenisati na dvije strane, pa nije ni mogao biti vladar na Savi od donjeg Vrbasa do blizu Beograda, kako navodi srpska historiografija. Što se tiče Bosne, Novaković smatra da je ona u Porfirogenetovo doba bila samostalna država.
Polazeći od tvrdnje da je spis De administrando imperio, jedini izvor za Srbiju u doba Časlava, onda se može zaključiti da ona nije imala toliki teritorijalni opseg koliki zvanična srpska historiografija prezentuje, još više i zbog same činjenice da je bila opterećena stalnim upadima bugarske vojske sa istoka. Obzirom da je pred dolazak Časlava na vlast, bugarska vojska opustošila Srbiju i protjerala njezino stanovništvo u Bugarsku i Hrvatsku, pretpostavlja se da je Srbija bila izrazito mala zemlja. Stanje nije bilo bolje ni tokom Časlavove vladavine, čemu svjedoči dio Pofrirogenetovog teksta: “Poslije sedam godina Časlav pobježe iz Bugarske sa još četvoricom iz Preslava, dođe u Srbiju i u zemlji nađe samo 50 ljudi, samaca bez žena i djece, koji su živjeli od lova. Zavladavši zemljom, obrati se caru Romeja, tražeći od njega pomoć i potporu i obećavajući da će služiti i pokoravati se njegovim zapovijestima, kao i arhonti prije njega. I otada car Romeja stalno mu je dobra činio, tako da se, doznavši za to, Srbi koji su se zatekli u Hrvatskoj i Bugarskoj i ostalim zemljama, a koje je Simeon bio raselio, skupiše oko njega. Štaviše, mnogi iz Bugarske pobjegnu u Carigrad i njih car Romeja zaodjene, obdari i pošalje Časlavu. I pošto je pomoću bogatih darova romejskog cara sredio zemlju, on je, kao i ranije pokorno potčinjen caru Romeja i zahvaljujući velikodušnosti cara i njegovim mnogim dobročinstvima, sredio ovu zemlju i kao arhont se u njoj učvrstio.”
Iz Porfirogenetovih navoda ne proizilazi da je Časlav poduzimao bilo kakva osvajanja, već je cijeli svoj period vlasti radio na konsolidaciji zemlje i vraćanju stanovništva, oslanjajući se na bizantsku državu čiji je bio vjerni vazal. Niti Ljetopis popa Dukljanina ne možemo uzeti kao relevantan dokaz, pogotovo zbog same činjenice da se gotovo ni po čemu ne podudara sa spisom De administrando imperio. I pored činjenice da je Časlav bio savremenik Konstantina Porfirogeneta, ne može se zaključiti da je on mjerodavan, jer nije niti poznavao stanje u Bosni. Štaviše, moglo bi se zaključiti da se sredinom X stoljeća, Bosna na području sve do Save, nalazila u sastavu Hrvatske, po čemu su saglasni De administrando imperio i Ljetopis popa Dukljanina. Prema 29. i 31. poglavlju Ljetopisa hrvatski vladar Krešimir II je zauzeo cijelu Bosnu i vladao njome, a zatim je Bosnom vladao Stjepan Držislav, tako da se tokom druge polovine X stoljeća Bosna nalazila u sastavu Hrvatske. De administrando imperio južnu i sjevernu granicu prostora između Zahumlja i rijeke Save, dakle Bosnu, ne označuje kao granicu Srbije.
