Nakon dugih i komplikovanih priprema, te ustavne ankete, 17. februara 1910. godine ustavnim Zakonom o ustavnoj uredbi, koju je donio car Franjo Josip, Bosna i Hercegovina dobija svoj prvi Zemaljski ustav, koji je svečano proglašen u dvorani Zemaljske vlade u Sarajevu, 20. februara 1910. godine.
Najbitnija posljedica ustava je bio Sabor. Ipak, on nije imao izvršnu vlast već je samo učestvovao u proceduri zakona. Niti jedan zakon nije mogao proći bez konačne odluke vladara. Sabor je po svojoj strukturi održavao nacionalni i konfesionalni poredak. Austrougarskoj nije odgovaralo da se omogući šira koncentracija snage koja bi došla do novih usmjerenja, na način da se BiH osamostaljuje te da se emancipira od austrijske politike. Funkcija Ustava i Sabora je bila isključivo da ojača austrougarsku vlast u BiH.
Muslimanska narodna organizacija i Srpska narodna organizacija nisu prihvatili ovakav plan Sabora i Ustava, te nisu podržali izlaznu anketu. Po njima ovakav Ustav bi BiH samo zadržao u polukolonijalnom odnosu prema Austrougarskoj, te da oni ne mogu raditi po Ustavu koji je donesen bez narodnih predstavnika. Za MNO Ustav nije imao smisla ukoliko on nije izraz volje bosanskohercegovačkog naroda. Po njima to je bio samo Ustav koji je nametnula druga država. SNO je također bila nezadovoljna Ustavom, tvrdeći da on u suštini daje veoma male kompetencije Saboru, a da su ključni poslovi, kao što su porezi, vojska, monopol, pod nadležnosti austrijanaca.
Ustavni poredak u BiH reguliran je sa šest zakona: Zemaljski ustav (statut), Izborni red, Saborski poslovni red, Zakon u društvima za BiH, Zakon o sakupljanju za BiH i Zakon o kotarskim vijećima.
U toku četverogodišnjeg rada Sabora bilo je više slučajeva stranačkog, frakcijskog i koalicijskog prestrojavanja, vraćanja mandata i dopunskih izbora za upražnjenje mjesta. Prvi sukobi došli su već na samom početku kada je bilo govora o nacrtu zakona o poštanskoj štedionici, kao i zuštre raspava tokom donošenja Zakona o fakultativnom otkupljivanju kmetovskih selišta. Još prije početka debate sklopljen je sporazum između Muslimanske narodne organizacije i dvije hrvatske stranke. Sporazum poznat kao “Hrvatsko – muslimanski pakt”, trebao je dovesti do zajedničkog nastupanja hrvatskih i bošnjačkih političara. Uskoro je došlo i do spajanja prvih stranaka, kao i do rascjepa određenih stranaka. Formirana je i prva opozicija koju su sačinjavali srpski poslanici grupe “Narod” i “Otadžbina”, kao i par bošnjačkih i hrvatskih disidenata. Slobodno možemo reći da je politički život u BiH pravo zaživio, kao i da se nije razlikovao od današnjeg.
Bez obzira na sve Sabor je bio veoma ograničenog dometa. Nije mogao utjecati na svoj vlastiti sadržaj, tj. nije mogao kreirati svoju politiku niti je mogao izraditi svoj vlastiti sadržaj rada. Imao je ograničena djelovanja spram Zemaljske vlade – nije moga utjecati na njezin rad. Nije mogao, niti smio, voditi raspravu o: Zakonu o upravljanju BiH iz 1880. godine, vojsci, porezu, carini i trgovini. Ipak, i pored navedenog, imao je opsežno polje djelovanja: o proračunima i zajmovima (unutar BiH), pravosuđu, policiji, putnim ispravama, popisu stanovništva, gradskoj trgovini, radom slobodne štampe, udruživanja zadruga, zakonskim poslovima, mjerama na unaprjeđenju ekonomije, zdravstvu, vjerskim poslovima, katastarstvu gradnji cesta, kupališta, općinskih zgrada itd. Treba naglasiti da je zakon postao validan tek ukoliko bi bio prihvaćen od strane vlada obe države (Austrije i Mađarske). Ukoliko bi zakon bio usvojen, bio bi poslan caru na odobrenje i Ministarstvu vanjskih poslova na potpis. Početkom 1914. godine Sabor je održap svoje četvrto i posljednje zasjedanje. Bez obzira na kompleksnost, Sabor je predstavljao prvi korak na uvođenju parlamentarizma u BiH.
