Ratiš je manja i niža planina koja se nalazi na području gdje se spajaju sjeverna i sjeveroistočna Bosna. Planinsko – brdski greben dužine 15 i širine do 3 kilometra obuhvata prostor općine Srebrenik, Gračanica i Lukavac. Na zapadnom dijelu nalazi se najviši vrh, simboličnog naziva Dovište (596 m). Na ovom lokalitetu, kao najvišem vrhu planine Ratiš, spajaju se dva vrlo česta kulta i običaja – kult vrhova i molitve za kišu. Oni potiču još od predslavenih vremena, a prenose se preko slavenskih paganskih običaja, vjerovanja pripadnika Crkve bosanske, pa sve do vjerovanja u islamu.
Kult vrhova jedan je od najčešćih u mnogim drevnim kulturama i vjerovanjima. Tu su često povezani kultovi sunca, gromova i kiše. U našim krajevima naročitu genezu ima kult vrhova posvećenih bogu sunca. Njegovi sljedbenici poštovali su boga sunca i posjećivali istaknute planinske vrhove, posvećene ovom kultu. Na to upućuju nazivi brojnih planina i brda sa osnovom “treb” ili “trijebiti” – Trebava, Trebević itd. Staroslavenski bog sunca Svetovid u kršćanstvu se zamjenjuje sv. Vidom ili sv. Ilijom, pa odatle i brojni vrhovi nose njihova imena, npr. brdo Ilinčica kod Tuzle ili selo Vida na obroncima Trebave. Staroslavenski bog groma Perun i vjerovanje u njega ostavilo je traga u nazivu izvora na planini Ozren, koji se zove Perun. Mnogi planinski vrhovi i brda u svom korijenu imaju naziv zvijezda, što je narodni izraz za sunce. Na vrhovima planina i brda u stara vremena priređivali su se tradicionalni narodni teferiči, što u ovom kraju potvrđuje i toponim Teferičište na brdu Hotitelj.
Pripadnici Crkve bosanske u svojoj tradiciji naslijedili su poštivanje vrhova, sunca i molitvi za kišu. Oni su u mnogim krajevima Bosne održavali svoje molitve i vjerske obrede. Prelaskom na islam, na tim mjestima održavaju se molitve po islamskim obredima, tj. dove. Takva mjesta su i danas prepoznatljiva pod nazivom dovišta, a jako su brojna u dolinama rijeka Spreče i Velike Tinje, ali i po planinama. Molitve muslimana su najčešće obavljane utorkom, iza Jurijeva (6. maj), do Aliđuna (2. avgust), ali ponekad i ponedjeljkom. Obimno su priređivane na vrhovima planina ali i pored rijeke, pa čak i na nekropolama sa stećcima. U okolini Ratiša molitve su se obavljale na nekoliko lokaliteta, a jedno se nalazilo na istočnim padinama brda Hotitelj. Brojna su dovišta na vrhovima i brdima Majevice, Trebave i doline rijeke Spreče.
Nekropole sa stećcima i česti toponimi pod nazivom mramorje potvrđuju značajno prisustvo pripadnika Crkve bosanske na ovim prostorima. Na to podsjeća i naziv sela Babunovići, a poznato je da je jedan od narodnih naziva za pripadnike Crkve bosanske bio i babuni. Na južnim padinama Ratišta između Miričine i Berkovice spominje se lokalitet sa stećcima. Nekoliko toponima upućuje i na moguće postojanje crkava pripadnika Crkve bosanske, pošto postoje tvrdnje da su oni imali neke vrste bogomolja. Neki toponimi mogu poticati i od katoličkih bogomolja, jer je poznato da su poslije 1450. godine pod pritiskom Ugarske i kralja Stjepana Tomaša pripadnici Crkve bosanske prelazili na katoličanstvo. Dolaskom Osmanlija 1520. godine stanovništvo ovog područja, kao i ostalih dijelova današnje Bosne i Hercegovine, masovno prelazi na islam. Tokom osmanske uprave na ovom prostoru nastaju i prve džamije.
Prema narodnoj tradiciji, na najvišem vrhu planine Ratiš, nalazilo se jedno od najznačajnijih dovišta sjeveroistočne Bosne. Takvo je jedno predanje o predosmanskoj starosti održavanja dovi na Ratištu zabilježeno u narodnoj tradiciji stanovnika Seone. Prema navedenom predanju autohtono bošnjačko stanovništvo je po primanju islama zadržalo stari običaj činjenja dove na vrhu obližnjeg brda Ratiš. Po tome je i lokalitet dobio naziv ‘Dovište’. Na Dovištu od davnina okupljao se narod ponedjeljom, počev od Jurjeva. To okupljanje trajalo je svakog ponedjeljka sve do Aliđuna, tj. do 2. avgusta. Pored učenja dova, na Ratištu su se tokom tih dana održavali i vazovi – poučna vjerska predavanja. Ova poznata vjerska manifestacija redovno se održavala sve do iza Drugog svjetskog rata, kada je zabranjeno njezino održavanje. Posljednjih godina dove na Ratištu se obnavljaju i sve su masovnije posjećene. U odnosu na druga slična svetišta, dovište na Ratištu ima svoje specifičnosti – po tradiciji posjećuju ga muškarci a dove se obavljaju ponedjeljkom. Po tome se dovište može uporediti samo sa Ajvatovicom.
