Vojni i politički uspjesi partizana tokom druge polovine 1942. godine u Vrhovnoj komandi njemačke vojske ocijenjeni su kao nepovoljan slijed događaja koji bi mogao ugroziti njihovu okupacionu vlast u Jugoslaviji. Zbog toga je Adolf Hitler, komandantu 12. njemačke armije Aleksandru Leru, naredio da u potpunosti skrši “komunistički otpor”. Njemačka ofanziva “Weiss” (u jugoslavenskoj literaturi poznata kao “Četvrta neprijateljska ofanziva”), započet će 20. januara 1943. godine uz podršku snaga Nezavisne države Hrvatska, Italijana i četnika, ukupne snage od oko 120 000 vojnika i 12 eskadrila njemačkih zračnih snaga. Sa druge strane partizanske snage su brojale oko 40 000 vojnika, pod direktnom komandom Vrhovnog štaba i Tita. Napadajući pravcem od Ključa na jugoistoku do Karlovca na sjeverozapadu i sve do južnih prilaza Dinari, Nijemci su za samo pet sedmica borbi od partizana preuzeli većinu njihove teritorije u Hrvatskoj i dijelove u sjeverozapadnoj i zapadnoj Bosni.
Našavši se u nezavidnom položaju partizani su se povlačili prema Neretvi. Pouzdano se zna da je Tito par dana prije početka operacije “Weiss” dobio izvještaj o velikoj koncentraciji neprijateljskih vojnika na području Sisak – Sunj – Kostajnica – Prijedor, međutim nije ništa poduzimao. Kada je uočio da partizanima prijeti opasnost od totalnog poraza, naređuje partizanskim jedinicama na ostalim dijelovima ratišta da napadaju komunikacijske veze Nijemaca i vrše gerilske napade, kako bi smanjili pritisak na glavnom pravcu njemačke ofanzive. Ipak, Tito je napravio lošu stratešku i taktičku pogrešku, krenuvši sa glavninom partizana prema Neretvi, umjesto da brojno ljudstvo rasprši na sve strane i time spriječi velike gubitke. Pojedini komandiri, poput komandanta Glavnog štaba za Hrvatsku Ivana Rukavine su učinili takav poduhvat. Međutim, Rukavina je nakon Bitke na Sutjesci optužen za “loš strateški potez” pa je smijenjen sa mjesta komandanta i pored činjenice da su njegove dvije divizije imale minimalne gubitke. Vodstvo 9. dalmatinske divizije je, također, bilo u nedoumici da li da učini isti potez kao Rukavina ili da krenu zajedno sa Titom. U konačnici su se odlučili za drugu opciju, što je bilo pogubno iz razloga što su Dalmatinci na Neretvi i Sutjesci imali najveće gubitke od svih partizanskih jedinica.
Prilikom povlačenja partizanske snage su bile opterećene sa 3 500 ranjenika, od čega je 1 200 bilo na nosilima i konjima, te sa blizu 100 000 izbjeglica. Jedinice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije se uspijevaju probiti na lijevu obalu rijeke Neretve, zauzeti Gornji i Donji Vakuf i okolna mjesta, dok su druge jedinice krenule prema jugoistoku, u pravcu Hercegovine i Crne Gore. U nezavidnom položaju razmišljalo se i o povratku u Srbiju, odakle su istjerani pod četničkim naletom krajem 1941. godine. U tom periodu pojavljuje se enigma koja će u periodu socijalističke Jugoslavije biti u potpunosti zaboravljena, zbog ideoloških razloga. Žustro se raspravljalo o tome da li ranjenike treba ostaviti, iz razloga što usporavaju kretanje ili ih treba vući sa sobom. To je zapravo bila i jedna od najtežih Titovih dilema. Tito je tek 12. februara, pune tri sedmice od početka ofanzive, odlučio da ranjenici krenu sa glavninom partizanskih snaga u proboj. Ipak, Tito je krajem februara naredio dr. Nikolišu da ranjenike koji su se nalazili na prostoru Tomislavgrada i Livna vrati natrag u Bosansku krajinu, ali se od toga odustalo jer su Nijemci u Krajini još uvijek poduzimali ratne operacije. Komandir Prve proleterske brigade namjeravao je na Vlašiću ostaviti ranjenike, uz zaštitu jednog bataljona, ali je to Tito odbio. Ispostavit će se da je to bila još jedna loša Titova odluka, jer Nijemci na Vlašić nisu uopšte došli. Time su ranjenici krenuli sa glavninom partizanskih snaga prema Neretvi.
Jedinice NOVJ su tokom februara oslobodile Tomislavgrad, Gornji Vakuf a nakon teških borbi i Prozor, da bi u konačnici bila oslobođena i Jablanica čime su se spustili u dolinu rijeke Neretve. U ovim borbama poginulo je i zarobljeno 1 150 italijanskih vojnika, dok su zarobljene ogromne količine naoružanja i hrane. Tito nije vjerovao da će Nijemci nastaviti goniti partizane daleko na jugoistok. Međutim, prevario se i ovaj put. Vrhovni štab je zbog toga naredio zauzimanje Konjica. U borbama koje su trajale od 19. do 27. februara partizani nisu uspjeli zauzeti grad. Uprkos velikim pobjedama protiv Italijana, ovaj put su ih oni odbacili a Nijemci su se sve više približavali sa sjevera. Istovremeno italijanske snage su napredovale sa juga, iz pravca Mostara, dok su se jake četničke snage stacionirale na lijevoj obali Neretve. U teškim trenucima, 28. februara je odlučeno da se poruše svi mostovi preko Neretve, kako bi se spriječilo da četnici prijeđu rijeku i ugroze partizanske snage. Tito je u vrijeme socijalističke Jugoslavije lažno tvrdio da je to dio “ratnog lukavstva”, kako bi se onemogućilo prebacivanje četnika i Nijemaca na desnu obalu rijeke Neretve, a ujedno kako bi se zavarali Nijemci. Prema Titovom tumačenju Nijemci su u tome nasjeli, pa je oslabio pritisak na Neretvu, nakon čega su partizani dobili na vremenu, izgradili improvizovan most za prijelaz, prebacili se na drugu obalu i nanijeli toliko težak poraz četnicima da se do kraja rata nisu mogli oporaviti. Međutim, Koča Popović smatra da Tito u prvi mah nije ni pomišljao da krene na drugu obalu Neretve, tako da je Titova “genijalna varka” o rušenju mosta na Neretvi “ozvaničena legenda”. Popović još navodi da Tito nije bio upoznat sa rasporedom i namjerama četničkih jedinica, niti je raspolagao sa bitnim informacijama. Štaviše jasan dokaz lažiranja Titovih “velikih ratnih poduhvata” je dokument Vrhovne komande njemačke vojske prema kojem je navedeno da se ofanziva trebala završiti na obali rijeke Neretve.
NOVJ je nakon Bitke na Neretvi krenula svim snagama preko rijeke, kako bi se probila u Crnu Goru. Na tom putu u još nekoliko bitki totalno je razbila i onako već potučene četnike. Cijelim ovim putem partizani su vodili i kolonu od 3 500 zarobljenih. Tako će svi oni ranjenici koji su pretrpjeli sve strahote Bitke na Neretvi, a koji nisu u međuvremenu ozdravili i uspjeli stati na noge, biti ostavljeni i zvjerski likvidirani tokom Bitke na Sutjesci. Nakon što su četnici i Italijani u većem dijelu Hercegovine bili savladani, njemačka Vrhovna komanda je 15. maja 1943. godine započela novu operaciju “Schwarz” (u jugoslavenskoj literaturi poznata kao “Peta neprijateljska ofanziva”). U kratkom roku njemačke snage su uspjele da opkole Vrhovni štab NOVJ. Dolina rijeke Sutjeske je postala poprište teških krvavih borbi koje će trajati tačno mjesec dana. Pod opsadom se našla i centralna bolnica sa 3 500 ranjenika. Nijemci su počeli zaposjedati čitavu dolinu Sutjeske. Pokušan je proboj partizana prema Foči, ali bezuspješno. Uvidjevši da im prijeti potpuna likvidacija, Tito 3. juna 1943. godine donosi odluku da se partizani podijele na dva dijela. Prvu grupu je činilo 10 brigada, a drugu šest sa centralnom bolnicom i ranjenicima. Nakon desetak dana borbi glavnina partizana zajedno sa Vrhovnim štabom se uspjela probiti iz obruča. Međutim, glavnina ranjenika je ostavljena na milost i nemilost Nijemcima. Milovan Đilas, koji je bio član Vrhovnog štaba, je u svojim memoarima zabilježio da su cijelim putem nastupanja čuli zapomaganja ranjenika koji su ih molili da ih spase i da ih ne ostavljaju. Nijemci su u narednim danima likvidirali oko 1 200 ostavljenih ranjenika.
