Zbog specifičnog društvenog razvoja u Bosni i Hercegovini je nakon Drugog svjetskog rata izgrađeno takvo društvo da se u potpunosti razlikovalo od društva u ostalim dijelovima tadašnje Jugoslavije. Ipak, bilo je znatno bliže društvima u Makedoniji i Srbiji, nego društvima sa dužom industrijskom tradicijom, kakva su bila ona u Sloveniji i dijelu Hrvatske. Ta tradicija bitno je utjecala i na odlazak radne snage iz agrara u industriju, pa se i mentalitet socijalnog sloja mijenjao.
Seljak je u BiH nerado napuštao svoj posjed, a ako bi i prelazio na rad u industriji čvrsto je bio vezan za svoju zemlju, prilikom čega se u bosanskohercegovačkom društvu tog perioda javlja termin seljak – radnik. Ubrzo se počela praviti i razlika između termina seljak – radnik i gradski radnik. Bosanski seljak – radnik je sa sobom nosio sve karakteristike tradicionalnog seljačkog društva. Prema istraživanjima, većina bosanskih seljak – radnika je na radnim mjestima radila u odijelima u kojima bi došli od svojih kuća, hranu su nosili u zevažljajima, maramama i slično. Ako bi neko nosio torbu i u njoj hranu ili odijelo dobijao bi podsmješljiv nadimak “gospodin” ili “seljak sa tašnom”. Kategorija seljak – radnika je u BiH ostala prisutna dugo vremena nakon Drugog svjetskog rata. Poluseljak se teško odvajao od svoje zemlje, a ako bi to i htio sprječavala ga je oskudica stambenog prostora u gradu, a i proces opskrbljavanja je bio takav da seljaku nije garantovao onakvu opskrbu kakvu je imao kombiniranim radom na zemlji i u preduzeću. Zajednička karakteristika seljaku – radniku i gradskom radniku bila je samo kafana koja se javlja kao jedina institucija za stvaranje zajedničkog načina mišljenja, pri čemu je bilo i takvih pojava da su pojedina preduzeća bila prisiljena i po nekoliko puta dnevno davati svojim radnicima rakiju ili pivo. Socio – ekonomski i psihološki čimbenici koji su vezivali seljaka za zemlju i selo, i otežavali njegovo uključivanje u industriju, bili su veoma snažni, te se zbog toga poslije 1945. godine, a naročito u godinama realizacije tzv. Petogodišnjeg plana, pristupalo mnogobrojnim sredstvima prisile pri mobilizaciji radne snage sa sela u industriju, što je nužno vodila ka pojavi da su takvi radnici često izostajali sa posla radi obavljanja svojih poslova na selu.
