Ugledni predstavnik čehoslovačke Zemljoradničke stranke, Milan Hodža prostor srednje Evrope je posmatrao daleko širim od trenutnog geografskog stanja, tj. kao teritorij između Njemačke i Austrije, i između Baltičkog mora na sjeveru i Egejskog i Crnog na jugu kontinenta. Ovo područje u koje su ulazile Čehoslovačka, Rumunija i Kraljevina Jugoslavija (a sa njom prostor današnje Bosne i Hercegovine), je posmatrao kao važnu gospodarsku sferu između Sovjetskog saveza i Njemačke, koje će ujediniti koordinirana agrarna politika. Obzirom na teritorijalne nesuglasice sa Mađarskom, on u ovaj savez nju nije planirao uvrstiti. Ovaj Dunavski blok, kako ju je još nazvao, je trebao da bude međunarodni savez, koji bi bio jako otvoren prema središtima bivše Austrougarske monarhije, dakle prema Austriji i Mađarskoj, kao i obnovljenoj Poljskoj. Prostor od Gdanjska, koji je imao izlaz na Baltičko more, pa sve do Splita koji je izlazio na Jadran, trebao je činiti jedinstveni gospodarski tok, sačinjen od niza međunarodnih ugovora. Ovakav plan prezentovao je još 30-tih godina XX stoljeća, kada je ipak znatno jači bio utjecaj Njemačke i Italije na prostor srednje Evrope.
Hodža je u oktobru 1932. godine postao Ministar poljoprivrede, te je mogao pristupiti svom planu. Ipak, već tada je znatno ojačala Hitlerova vlast u Njemačkoj a i Musolinijeva u Italiji. Ove dvije države su užurbano radile na jačanju svojih položaja u Evropi, a trud je okrunjen u martu 1934. godine, kada je Rim potpisao niz protokola o saradnji sa Mađarskom i Austrijom. Time se srednja Evropa podijelila na dva bloka – Malu Antantu i Dunavski blok. Njemačka je ipak na svoju stranu nastojala pridobiti članice Male Antante – Rumuniju i Kraljevinu Jugoslaviju. U takvim okolnostima sve je više padao u vodu plan Hodže o saradnji i uspostavi srednjoevropske agrarne zajednice. Posljednju priliku za realizaciju plana dobio je u novembru 1935. godine, kada je imenovan za predsjednika čehoslovačke vlade, te je kratko vodio Ministarstvo vanjskih poslova. Svojim partnerima je prezentova “Dunavski plan”, kojim se prvo predviđalo rješenje poljoprivrednih problema hiperprodukcije, dok je sljedećim planom bilo predviđeno uspostavljanje sporazuma između članica Male Antante i država članica Rimskog protokola. Ovim planom predviđao je regionalan savez srednjoevropskih zemalja sa oko 110 miliona stanovnika, koja ne bi više bila podijeljena na izolirane gospodarstvene i političke subjekte. Već u januaru 1936. godine razgovarao je sa austrijskim kancelarom Kurtom, ali su njihovi stavovi bili potpuno različiti, prvenstveno zbog nejasnoće oko obnove Austrougarske monarhije. Pregovori nisu bili uspješni niti sa Kraljevinom Jugoslavijom, predsjednikom vlade Milanom Stojadinovićem, a u kojoj se nalazio i Mehmed Spaho, te knezom Pavlom. Plan, kojim je između ostalog predviđana i jača industrijalizacija BiH, propao je zbog antiitalijanske orijentacije toga plana, čime je on odbijen i od strane Kraljevine Jugoslavije. Niti stavovi Rumunije nisu bili ništa bolji, zbog poboljšanja odnosa Njemačkom i Mađarskom. Unatoč tome Hodža nije odustajao od svoga plana te je i dalje ulagao napore, sve do Njemačke okupacije Austrije 12. marta 1938. godine.
