Mjesta na kojima je srednjovjekovni bosanski vladar boravio ujedno su smatrana i prostorom gdje se paralelno odvijao njegov privatni i javni život. Vladar je, zapravo, živio i brojne svoje dužnosti obavljao na dvoru. Dvor vladara je predstavljao veliku prostranu i raskošnu kuću, koja je morala imati složenu strukturu, te brojno i raznovrsno osoblje, organizovano hijerarhijski. Vremenom je prevazišao svoje prvobitno značenje, pa je riječ počela označavati kolektiv ljudi koji su boravili na dvoru. Stoga, dvor su pored kraljevske porodice činili i dvorjani, vlastela, vladarevi najbliži saradnici savjetnici, vojno osiguranje, osoblje kancelarije, muzičari, zabavljači itd. U srednjovjekovnoj Bosni su postojala zvanja koja su se striktno vezala za dvor, poput kneza, velikog kneza bosanskog, kaznaca, čelnika, peharnika i dijaka. Krunidbom kralja Tvrtka I Kotromanića 1377. godine njima se priključuju i zvanja preuzeta sa srpskog dvora i srpskog dvorskog ceremonijala: logotet, protovestijar i stavilac. Pored navedenih, postojao je i sloj društva koji je na dvoru boravio tek privremeno, odnosno dolazio u posjete: strani poslanici, djeca plemića upućivana na obrazovanje, pojedinci koji su dolazili na poziv vladara, umjetnici i majstori.
Vladarski dvor se ipak nije mogao ograničiti samo na jednu rezidenciju. Zbog stalnog pokreta bosanskog vladara on je morao imati rezidencije širom bosanske države. Morao je obilaziti mjesta kojima vlada, izricati presude, pregovarati, ratovati ali i biti viđen među svojim podanicima. Vladar je posjedovao veliki broj svojih rezidencija a svakako je koristila svojoj svrsi. Na izgradnju je uticao položaj rezidencije, strateški značaj, utvrđenost ali i udobnost. Tako se u izvorima navode dvorovi bosanskih vladara širom srednjovjekovne bosanske države: u Podvisokom, Moštru, Sutjesci, Bobovcu, Kreševu, Neretvi i Jajcu. Prema očuvanim podacima vladari su najčešće boravili u Sutjesci, koja se u latinskim izvorima nazivala ‘Banov dvor’, zatim na Bobovcu, u Podvisokom i na kraju u Jajcu, posebno tokom zadnjih decenija postojanja Kraljevine Bosne.
Nauka je potvrdila da se Bosna razvila u centralnom dijelu dijelu današnje Bosne i Hercegovine tačnije u gornjem toku istoimene rijeke, odnosno u široj okolici današnjeg Visokog. Zbog toga je duži period ekonomski, politički i vojni centar bio u tom dijelu. Na širem području Visokog nalazio se vladarski kompleks kojeg je pored dvora činio utvrđeni grad i trgovište. Najznamenitija građevina je utvrda Visoki, koju su smjestili na najvišem vrhu brda Visočice. Iako se u izvorima prvi puta spominje 1355. godine, nema sumnje da njezin historijat datira iz dosta ranijeg perioda. Tokom razvijenog srednjeg vijeka tvrđava je uglavnom imala vojni karakter i rijetko je služila kao rezidencija bosanskog vladara. Vlastelin koji je živio u tvrđavi nosio je titulu “bosanski knez”. Od poznatih ličnosti koje su nosile navedenu titulu treba izdvojiti Hrana Vukovića, oca vojvode Sandalja Hranića, Priboja Masnovića i Radića Mozolića. Dužnost bosanskog kneza obavljao je i Tvrtko Borović, koji je pratio kralja Tvrtka II na njegovom putovanju po Ugarskoj 1436. godine. Ispod utvrde vremenom se razvilo bogato trgovište izvorno nazivano Podvisoki. Pripadalo je bogatim Dubrovčanima koji su tu imali svoju koloniju. Nedaleko od grada nalazilo se i mjesto Biskupići, gdje je jedno vrijeme vjerovatno stolovao bosanski biskup. Niz rijeku Bosnu, nedaleko od Biskupića, nalazilo se i mjesto Moštre gdje se nalazio i dvor bosanskog vladara. U Moštrama je jedno vrijeme bilo i sjedište djeda (dida) Crkve bosanske. Među važnijim mjestima su i Mili koji su poznati po saboru bosanske vlastele, izdavanju povelja bosanskih vladara, franjevačkom samostanu sa glavnim sjedištem Bosanske vikarije, te crkvom sv Nikole koju je izgradio ban Stjepan II Kotromanić. Tu je krunisan i prvi bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić.
Od sredine XIV stoljeća u izvorima se kao centri srednjovjekovne bosanske države javljaju Sutjeska i Bobovac. Pretpostavke su da je njihova gradnja direktno povezana za jačanjem srednjovjekovne Bosne u vrijeme bana Stjepana II Kotromanića. Sutjeska, koja se nalazi nedaleko od Kaknja, u savremenim izvorima se često nalazi pod imenom Trstivnica, po imenu župe u kojoj je bio smješten Banski dvor. Naziv “Kraljeva” dodat je u vrijeme austrougarske uprave nad BiH, krajem XIX stoljeća. Dvor se sastojao od dvije cjeline odvojene potokom. Na lijevoj strani potoka nalazio se prvobitni banski dvor. Cijeli lokalitet je zapravo smješten nedaleko od franjevačkog samostana. Prostor se naziva još i Grgurevo po kapeli sv. Grgura, zaštitnika Bosne. Ova crkva predstavlja mjesto u kojem se vladarska porodica zaklela na uvjete precizirane u prvom sačuvanoj kraljevskoj povelji Tvrtka I iz 1378. godine. Iznad crkve je postojala vještačka terasa sa čvrstim podzidom koji je osiguravao građevinski objekat velike višespratne vladarske palače. Na desnoj strani potoka nalaze se ostaci monumentalne građevine sagrađene vjerovatno u drugoj polovini XIV ili početkom XV stoljeća. Obzirom da je izgrađen na pristupačnom zemljištu, bez posebnih odbrambenih objekata, vjerovatno je brzo nakon osmanskog osvajanja Bosne razoren.
Daleko više podataka imamo za Bobovac, vladarskom dvoru u neposrednoj blizini Sutjeske koji se u jednom izvoru čak spominje kao predgrađe Bobovca. Arheološka istraživanja su oktrila impozantni kraljevski dvor sa velikim brojem građevina gotskog stila. Prvi put se u izvorima spominje 1356. godine i od krunidbe kralja Tvrtka važi kao prijestolnica i glavni grad Kraljevine Bosne u kojem se čuvala kruna sa blagajnom. Sam kompleks je odlično situiran an teško pristupnom tlu. Sastojao se od dva odvojena dijela koja su imala različite funkcije. Gradu se pristupalo iz pravca Sutjeske i prvo bi mu se prilazilo preko pokretnog mosta na ulazu u glavnu kulu. Činile su ga dvije odvojene palače, građene na više spratova, zatim pomoćne zgrade za smještaj zanatskih radionica i drugih poslova, spremište za žito, dvije kovačnice, štale za konje, dvije cisterne za vodu, te bedemi sa kulom. Na ulazu u donju palaču kod cisterne stajao je portal s bogato urađenim kraljevskim grbom. Sama palača je bila bogato ukrašena kapitelima od ljiljana, gotičkim biforama, reljefima sa predstavama orla te keramičkim pećima ukrašenim kraljevskim grbom i gotičkim slovima. Predpostavlja se da je donja, odnosno veća palača imala više etaža od kojih je na jednoj bila prostrana svečana dvorana sa vladarskim prijestoljem, namijenjena javnim manifestacijama. Gornja palača je bila nešto manja, ali se obzirom da je bila bolje utvrđena predpostavlja se da je tu živjela kraljevska porodica. Prilikom istraživanja tu je pronađen natprozornik sa predstavom bosanske krune u finu izrađenom reljefu. Obzirom da na zidovima nisu pronađene slike, tragovi krečenja ili fresko slikarstvo, predpostavke su da su zidovi bili ukrašeni bogato vezenim tepiserijama. Drugi dio utvrde bio je odvojen od dvora ali se ipak nalazi unutar gradskih zidova. Dvorska kapela koja se nalazila u blizini osmatračnice poslužila je kao grobna crkva bosanskih vladara. Cijeli grad nadzirala je kula smještena na najvišem uzvišenju.
Formiranjem vojnih uporišta u zemlji porodice Pavlovića tokom XV stoljeća i sve većim uplitanjem Osmanlija u unutrašnje stvari Kraljevine Bosne, Bobovac i Sutjeska su se našli u njihovoj neposrednoj blizini. Zbog toga se došlo na ideju da se centar države premjesti u unutrašnjost te je izabrano Jajce koje je doživjelo brzi urbani razvoj, prvenstveno zahvaljujući moći gospodara Donjih krajeva Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Osim što je zaslužan za izgradnju utvrde, unutar gradskih zidova smjestio je i svoju porodičnu grobnicu, odnosno katakombe. Grad je u posjed kraljevske porodice Kotromanića došao nakon svadbe kralja Ostoje sa Hrvojevom udovicom Jelenom. U izvorima se ne javlja često, ali veliki značaj dobija neposredno pred propast Kraljevine Bosne kada je cijeli državni aparat premješten u jajačku tvrđavu. U njemu je okrunjen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, a tu je i ubijen dvije godine kasnije, odnosno 1463. godine. Iako je u glavnom napadu osvojen od strane Osmanlija, nakon svega nekoliko mjeseci zauzeo ga je ugarski kralj Matijaš te je formirao Jajačku banovinu koja je egzistirala sve do 1526. godine. Obzirom da se tvrđava nalazila i pod osmanskom i pod ugarskom vlašću teško se može ustanoviti gdje su se nalazile kraljevske odaje. Najznamenitija pojava jajačke tvrđave je portal sa kraljevskim grbom na njenom južnom zidu koji vjerovatno potiče iz perioda vladavine kralja Tvrtka II ili kralja Stjepana Tomaša. U podnožju tvrđave bilo je razvijeno naselje opasano čvrstim bedemima. Unutar njih nalazio se franjevački samostan sa nekoliko crkvi, od kojih je najvažnija crkve sv. Marije s tornjem sv. Luke. U njoj je u novembru 1461. godine okrunjen Stjepan Tomašević, a tu se kraće vrijeme prije pada grada pod osmansku vlast čuvala i relikvija sv. Luke, jednog od četvorice evanđelista.
