Glavni aspekt života srednjovjekovne bosanske vlastele bio je vojni, tako da je stanje bez ratnih pohoda predstavljalo period relaksacije, vježbanja, lova, raznoraznih turnira, nadmetanja, takmičenja u gađanju, mačevanju i jahanju u kojima se pretežno demonstrirala individualna sposobnost. Pisanih svjedočenja je veoma malo, a ona koja postoje svjedoče jednakim manirima srednjovjekovne bosanske vlastele kakve je imala vlastela zapadne Evrope. Dubrovački poslanici kod vojvode Radoslava Pavolovića u Podborču, Nikola Gučetić i Blaž Đorđić u aprilu 1423. godine izvještavaju da su o važnim stvarima iz svoje misije razgovarali dok su jahali konje sa vojvodom Radoslavom. Ovaj dokument svjedoči da je bosanski vojvoda jahanje konja upražnjavao kao svoju uobičajenu relaksaciju. Sasvim je sigurno da je jahanje konja u ovom slučaju predstavljalo vid opuštenije atmosfere kako bi se izbjegla teška pitanja.
Lov je bio zahtjevna aktivnost koja je od učesnika podrazumijevala niz rizika. Netom pred veliki budimski turnir 1412. godine njegov organizator car Sigismund Luksemburški pao je sa konja u lovu i izgubio svijest, ali se ipak povratio, dok je njegov kolega u Zmajevom redu, srpski despot Stefan Lazarević u lovu dobio srčani udar i umro 1427. godine. U srednjem vijeku šume su bile puno bogatije divljači sa bujnom vegetacijom. Lov je predstavljao glavni vid zabave vlastele, a šumska lovišta su korištena za samostalni i kolektivni lov na divljač. Koža divljači bila je izuzetno cijenjena i često zastupljena kao roba i poklon. Čuveni je podatak iz 1180. godine kada je papa preko svoga legata Teobalta “tražio” od bana Kulina kože kuna. U jednoj tužbi iz februara 1421. godine za pljačku izvršenu u Turiću kod Trebinja spominje se, između ostalog i krađa 74 kože od kune, 47 koža od vuka te 150 janjećih i zečijih koža. Skupocjene kože zeca, kune i lisice otpremane su preko Drijeva prema Dubrovniku i Italiji. Dokaz da je bosanska vlastela uživala u lovu imamo na stećcima koji sadrže bogate prikaze iz lova. Prema onome što je urezano na stećcima, postojale su tri osnove vrste lova: na jelena, vepra i medvjeda. Prema Šefiku Bešlagiću takvi prizori se javljaju 181 put na stećcima. Najzastupljeniji je lov na jelena, a lovcu je prilikom lova najčešće pomagao pas i sokol.
Malo je pisanih tragova o turnirima i igrama. Godine 1435. u Prištini je zabilježena igra nalik sinjskoj alci, samo što su jahači u trku kopljem umjesto alke gađali i skidali rukavicu. U Dubrovniku je to bilo takmičenje poput sinjske alke. Takve igre ponekad su bile kobne za gradske sredine, pogotovo u vrijeme praznika kada su bile gužve na ulicama, pa se takmičenje izmještalo izvan grada ili je čak bilo zabranjivano. Na jednom stećku iz Radimlje dat je prikaz đostre, turnira u kojem se oklopljeni vitezovi bore kopljima na konjima u trku. Sličan prikaz pronađen je i na stijeni u Vjetrenici. Također, turnirsko obilježje pored stećka iz Radimlje nalazi se i na stećcima sa Ravanjskih vrata u Kupresu i Gornjim Barama pod Čvrsnicom. Izuzetno predstavljanje bosanskog plemstva desilo se na viteškom turniru priređenom od strane Sigismunda Luksemburškog u Budimu u čast mira u Lublovu sklopljenog sa poljskim kraljem Vladislavom Jagelovićem, krajem maja i početkom juna 1412. godine. Bilo je to najveće zabilježeno okupljanje plemstva i demonstracija viteške kulture u srednjem vijeku. Ostalo je zabilježeno da je na njemu prisustvovalo preko 40 000 konja i daleko više ljudi. Među brojnim evropskim zvanicama učešće su uzeli i bosanski vazali, kralj Ostoja, vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, knez Pavle Radinović i vojvoda Sandalj Hranić Kosača sa svojim suprugama i vitezovima koji su se predstavili u sjajnom svjetlu. Izgledom i umijećem ratovanja bosanski velikaši su bili na prvom mjestu hvaljeni te su ostavili sjajan utisak kao pripadnici evropske feudalne civilizacije. Na tako udaljene lokacije bosanske velmože su mogle stići jedino na dobrim konjima. I kasniji bosanski vladari su putovali u udaljene evropske gradove. Kralj Tvrtko II Tvrtković je u dva navrata boravio u Beču, krajem 1435. i početkom 1436. godine sa pratnjom u kojoj se nalazila njemu odana bosanska vlastela. Tamo su ih ugostili herceg Albreht Habsburški i njegov tast, car Svetog rimskog carstva i ugarski kralj, Sigismund Luksemburški. Pored dragocjenosti, Bečlije su darovali kralju Tvrtku II i njegovoj pratnji bačvu vina i četiri modija zobi, što je bilo za ljude i konje kojima je ova bosanska delegacija stigla iz Bosne.