Do decembra 1917. godine austrougarske trupe su Osmanlijama na sirijskom ratištu, čiji su bili saveznici u toku Prvog svjetskog rata, uglavnom pomagale u slanju materijalnih sredstava: automobili, topovske baterije, mitraljezi, municija te druge stvari neophodne za izdržavanje naoružanja i ljudstva. Obzirom na teške borbe koje su vođenje protiv Engleza i Francuza, vrhovni general osmanske vojske Enver Paša, zahtijeva da se na sirijsko ratište uputi jedan snažan kontingent savezničke vojske. Armijska vrhovna komanda austrougarske vojske je krajem 1917. godine razmotrila ovakav prijedlog i zaključila da će oformiti jedan odred za posebne zadatke, opremljen svim vrstama oružja, koji će vršiti specijalne zadatke u borbama za Aziju. Time je formiran Istočni korpus austrougarske vojske. Za komandira je 18. decembra 1917. godine određen Stjepan Duić, koji je uživao veliki ugled među austrougarskim vojnicima. Duić je bio izabran i zbog same činjenice da je dobro poznavao mentalitet Bošnjaka koji su još uvijek osjećali veliku povezanost sa osmanskim carstvom i vjerovao je da će oni objeručke prihvatiti formiranje ove jedinice i upućivanje u Carstvo koje su još uvijek smatrali svojom maticom. Za formiranje korpusa u konačnici su određeni elementi 1., 2., i 3. bosanskohercegovačke regimente, kao i dijelovi 103. rumunskog bataljona. Nakon što je naređeno postrojavanje jedinica u Beogradu, Duić je 8. januara 1918. godine i konačno preuzeo komandu nad ovom jedinicom.
Međutim, već na samom početku su se pojavili brojni problemi. Vojnici odabrani iz sastava 1. bosanskohercegovačke regimente (VI bataljon) su imali minimalno ratno iskustvo, dok je 1/3 ljudi već prešla 40. godinu života. Stanje je bilo nešto bolje sa 2. bosanskohercegovačkom regimentom (IV bataljon), koji je imao manje od 20% ljudi starosne dobi preko 40 godina, ali je 20% ljudi već tokom rata ranjeno a jedinici je nedostajala jurišna obuka. Pristupilo se obuci u trajanju od 6 sedmica, određen je novi raspored oficira, dok su raspoređeni i novi kadeti. Duić je bio ubijeđen da će nakon ove obuke dobiti uvježbanu i agilnu jedinu. Ipak, kada je Duić u februaru 1918. godine otišao u Osmansko carstvo – prostor Anadolije, uočio da će novi problemi dodatno otežati upućivanje Bošnjaka na sirijsko ratište. Slabosti anadolskih željeznica bile su veoma ozbiljne, dok je i stanje prehrambenih namirnica bilo veoma loše. Već u martu, kada je obuka bila okončana, brojno stanje Bošnjaka, spremnih za slanje na sirijsko ratište, je iznosilo 3 364 vojnika i 137 oficira. Također, dato im je i 98 mitraljeza, te po šest minobacača i bacača granata. Kada je 26. marta 1918. godine stigla depeša austrougarskog generala Hoffmana, komandi Istočnog korpusa, u kojoj je stajalo da će zbog ukupne kilaže od 19 000 tona, umjesto predviđenih 10 000, biti neophodno 19 sedmica da se korpus prebaci na sirijsko ratište, došlo je i do samog pitanja angažmana Bošnjaka na sirijskom ratištu. Tada je naređeno da korpus ne miruje već da bude angažovan u misiji izviđanja na području Srbije, kao i da očisti teren od komita (ustanika) sve do zapadne Morave, a potom i na prostoru Kosova. Do 18. maja 1918. godine, do kada je trajalo izviđanje, akcija nije donijela nikakve rezultate prvenstveno zbog nepoznavanja terena.
Bošnjaci su postali vidno nezadovoljni raspletom situacije i činjenicom da već mjesecima samo čekaju konačnu odluku. Nakon brojnih špekulacija, Vrhovna komanda 6. juna 1918. godine upućuje konačnu obavijesti u kojoj je stajalo: “Istočni korpus samo djelomično stiže u akciju u Tursku. Četiri pješadijska bataljona ostaju obuhvaćeni u svojoj sadašnjoj organizaciji u kombiniranoj regimenti s imenom Istočni korpus pod zapovjedništvom obslt. Duića. Štab zapovjedništva ovog novog Istočnog korpusa treba formirati kao štab regimente iz štaba ranijeg Istočnog korpusa.” Osim artiljerije te dijelova opskrbne čete, niko nije upućen u Osmansko carstvo. Time se rastopio san Bošnjaka o angažmanu na prostoru Osmanskog carstva. Odmah nakon obavještenja, počeo je utovar jedinica i transport prema Soči – rijeci Pijavi, italijanskom frontu gdje su Bošnjaci već tri godine vodili teške bitke. Time će zapravo Bošnjaci dobiti jednu novu jedinicu, malo poznatu, ali koja će na rijeci Pijavi doživjeti veliku tragediju izgubivši čak 2/3 ljudstva, među kojima je posebno tužna sudbina dijelova 3. bosanskohercegovačke regimente koja je imala samo 8% preživjelih boraca. Ipak, o toj temi će biti govora u nekom od budućih članaka.