Rimljani su još od Prvog punskog rata (264. – 241) počeli sa procesom uspostavljanja provincija. Iako ne posjedujemo tačan podatak o uspostavljanju provincije Ilirik, koja je obuhvatala i prostor današnje Bosne i Hercegovine, najzastupljenija je teza da je Ilirik formiran 27. godine p.n.e, kada je ključni čovjek Rima bio Avgust Oktavijan, i pored činjenice da su Rimljani već nakon Prvog ilirskog – rimskog rata (229. – 228) posjedovali svoja utvrđenja na istočnom Jadranu i istočnim obalama jonskog mora. Navedeni teritorij nije bio dovoljno obezbjeđen da bi se na njemu zavela provincijska uprava. Situacija se nije kristalizovala niti nakon okončanja Trećeg ilirsko – rimskog rata 167. godine p.n.e. Poljski historičar Gustav Zippel navodi da je Ilirik formiran 118. godine p.n.e., međutim ovakve tvrdnje se teško mogu uzeti kao relevantne iz razloga što Rim tada još uvijek nije imao dovoljno sigurnu teritoriju za formiranje provincije, pogotovo iz razloga što su ilirska plemena još uvijek bila jako aktivna i moćna. Kada uzmemo u obzir da je Okvatijan svojim reformama uspostavio novi režim principata i posvetio se uređenju provincijskog sistema, a naročito da je za vrijeme svoje kampanje protiv Ilira od 35. do 33. godine p.n.e zauzeo širi pojas ilirske zemlje te tako stekao uvjete za formiranje nove provincije, nema sumnje da je tvrdnja o formiranju Ilirika u njegovom periodu najizglednija. Novoosvojeni posjedi, kao i ranije zauzeti na prostoru zapadnog Balkana i istočnog Jadrana, su predstavljali jezgro na kojem je formirana provincija Ilirik.
Treba naglasiti da konačni proces formiranja Ilirika nije okončan sa 27. godinom p.n.e prvenstveno iz razloga što su granice bile još uvijek vidno nesigurne. Ilirik je predan na upravu direktno rimskom Senatu a na čelu provincije se nalazio isluženi magistrat. Prvi imenom poznati namjesnik Ilirika bio je Publije Silije Nerva, istaknuti vojni komandant Avgusta Oktavijana. Strateški interes Rima bio je uspostaviti prirodnu granicu a za nju je uzeta rijeka Dunav, a to se moglo ostvariti samo ukoliko se pokori čitav niz plemena koja su živjela oko Save, Drave i Dunava. Prema Kasiju Dionu Rimljani operacije osiguranja Ilirika započinju 14. godine p.n.e sa ciljem zauzimanja panonskog bazena. U tim naporima naročito su im se suprostavila ilirska plemena Breuci i Amantini. Do 9. godine p.n.e panonski bazen je osiguran i inkorporiran u provinciju Ilirik. Dok su trajale rimske operacije 12. godine p.n.e su se pobunili Delmati i zauzeli Salonu, ali je ustanak brzo ugušen. I nakon potčinjavanja panonskih plemena situacija u provinciji Ilirik nije bila blistava. Granica na Dunavu je i dalje bila nemirna i nestabilna. Za osiguranje granice postavljen je Oktavijanov legat Marko Vinicije. Posljednji legat jedinstvene provincije Ilirik bio je Valerije Mesalinus koji se nalazio na čelu Ilirika u vrijeme izbijanja Velikog ilirskog ustanka 6. godine. Ustanak koji je trajao do 9. godine imao je strašne posljedice za Iirik i njegove stanovnike. Provincija je pretrpjela velika razaranja i pustošenja kao i velike ljudske žrtve. Naročito je stradalo pleme Dezitijati koje je ostalo bez 50% svoje populacije. Infastruktura Ilirika južno od Drave, a samim time i cijeli prostor današnje BiH, bila je gotovo u potpunosti uništena, uključujući i veliki broj ilirskih naselja. Rimljani su okončanjem ustanka pristupili definitivnom sređivanju provincije što je značilo raskid Ilirika sa prahistorijskom tradicijom i ulazak prostora današnje BiH u historijski, antički period.
I pored neviđenih problema koje je Rimljanima ustanak izazvao, rimska vlast je sprovodila blagu politiku prema novoj provinciji. Domorodačke zajednice nisu uništene, već su nastavile sa svojim postojanjem. Naravno, sa ograničenom autonomijom dok je stepen rimske kontrole pooštren. Nastojeći spriječiti moguće nove pobune rimski car Tiberije pristupa sprovođenju novih reformi koje su za cilj imale poboljšanje rimske uprave i uvođenje olakšica za domorodačko stanovništvo. Da bi se uspješno sprovela ta politika rimska vlast za upravnika Ilirika postavlja Publija Kornelija Dolebalu 14. godine koji će u narednih 7 godina svojim zalaganjem u potpunosti obnoviti život u rimskom Iliriku.
Na prijelazu u novu eru provincija Ilirik je obuhvatala prostor Zapadnog Balkana i pružala se kroz panonsko područje sve do Dunava. Epigrafska i literalna građa već u drugoj deceniji nove ere svjedoče da je Ilirik podijeljen na dvije provincije. Već 14. godine Dolabela se spominje kao “legat primorskog Ilirika” na osnovu čega možemo zaključiti da tada postoji nova upravna jedinica u sastavu rimske države. Iste godine spominje se i Kvint Junije kao “namjesnik područja u kojem je došlo do pobune panonske armije”. Obzirom da je tada primorski Ilirik bio bez pobuna znači da je postojao neki drugi Ilirik, tj. po svemu sudeći panonski, kao druga zasebna jedinica. Bitno svjedočenje o podjeli Ilirika na dva dijela imamo na epigrafskim spomenicima nastalim u vrijeme Dolabeline uprave Ilirikom. Naime, prema zapisu pronađenom u Cavtatu provincija “Gornji (H)ilirik posvećena je legatu propretoru Publiju Korenliju Dolabeli”. Sudeći po natpisu on je upravljao provincijom koja je nosila naziv Gornji Ilirik (Illyricum Superior – kasnije nazvana Dalmatija/Dalmacija). Obzirom da Rimljani nisu komplikovali sa imenima kada su dijelili provincije, vjerovatnoća je da je drugi dio Ilirika nosio naziv Donji Ilirik (Illyricum Inferior – kasnije nazvan Panonija/Pannonia). Prostoru Gornjeg Iirika, odnosno Dalmacije pripadale su oblasti dinarskog i primorskog pojasa, dok se prostor Donjeg Ilirika, odnosno Panonije, prostirao porječjem Save, Drave i Dunava. Posmatrajući kroz ilirska i keltska plemena u sastavu Gornjeg Ilirika našli su se: Japodi, Liburni, Delmati, Dicioni, Mezeji, Deuri, Kerauni, Daorsi, Sardeati, Naresi, Dokleati, Dezitijati, Dindari, Dermisti, Melkumani, Glindiocini, Naresi, Scirati, Deretini, Ardijejci, Ouzeji, Pirusti itd; prostor Donjeg Ilirika naseljavali su: Jasi, Kolapijani, Breuci, Sereti, Serapili, Andizeti, Azali, Arvijati, Belgiti, Amantini, Sirmijci, Kornakati, Katari, Oserijati, Skordisci, Taursci itd.
Osnovni razlog podjele Ilirika leži u tome da je rimska vlast nastojala na brži i efikasniji način staviti pod kontrolu područje koje im je bilo sumnjive lojalnosti ili od iznimne strateške važnosti. Strateška važnost Gornjeg Ilirika je ležala u rudnom bogatstvu i blizini centra, tj. Italije, a u slučaju Donjeg Ilirika bila je to dunavska granica odakle je uvijek prijetila opasnost od upada barbarskih plemena. Legati provincija su u ime cara imali civilnu i vojnu vlast a to je podrazumijevalo i kontrolu nad VII i XI legijom rimske vojske koje su se nalazile na zapadnom, odnosno istočnom dijelu provincije. Uz legije na prostoru ilirika nalazile su se i pomoćne (akusilijarne) kohorte rimske vojske. Glavni grad Gornjeg Ilirika bio je grad Salona (Solin).
